[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

U sumrak kad se pomiješa crna i bijela,
Sjetim se onog što je duša htjela,
I tad prekrije me nevidljivim plaštom,
Misao što otvara vrata onom nedosanjanom.

I tu me uhvati nostalgija ili šta već,
Spoznaja da ćeš uz drugu sjenu leć’,
Slika tebe i njega ili pak troje vas,
I tu baš tu nevoljko priznam da nema nas.

A onda suton i ta plavičasto nježna,
Što se prospe poput pokrivača snježna,
Prekrije svaki pedalj misli moje,
I tad pojavi se opet ona i kaže-sve je tvoje.

I tako me mori sve dok crna ne nadvlada nijanse bijele,
A onda tišina i u njoj čežnje što su uvenule,
Sam sa sobom i uvijek o tebi budan i snen,
Sa zvijezdama i Lunom živim a za tobom mrem.

This article has 6 comments

  1. Zar i muškarci mogu tako voljeti i biti povrijeđeni? Oprostite mi gospodo što Vas to pitam…zbunjena sam,jer ne znam više što je istina,a što laž.
    Zaista prekrasna je pjesma,podsječa me na mene…
    Lijep pozdrav

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting