Pjesma o jeseni
Tek s jeseni kad lišće zašušti
Kad pokrije sve staze kajanja
I mokrim poljem kad zapljušti
Gorki uzdah gordog jecanja
Planinskim vrhovima stružu oblaci
Sivkasto bijeli kao bengalski tigrovi
I umornom drveću novu masku nabaci
Vještom rukom jesenji virovi
Na obojenom asfaltnom platnu
Prosula se jesenja idila
Sva odvažna svoje grudi napnu
I rastegnu anđeoska krila
Dok se noć odvažno vuče
Kao da zna da se samo na nju čeka
Na krilima iluzije hladnim prstima puče
Pred umornim očima se stvori bijela postelja meka
I uvijek pred maznim novembarskim jutrima
Koja me panično sjećaju na tebe
Nebeske gorke suze na sjetnim krilima
Toplo me priviju uz sebe
Kao zaklon od sutonskih vilajeta
Sivih dubokih nebeskih visina
Pred srebrenim oltarom zapisanih zavjeta
Prstenom sudbine okova me vila jesenja
Prelijepe slike, jako mi se sviđa tvoj način pisanja!!!
Veliki pozdrav šaljem!!!
sviđa mi se
Predivno napisano Afedja! I slikovito i nježno…i sjetno i ljubavno…stvarno divni stihovi!
“I uvijek pred maznim novembarskim jutrima
Koja me panično sjećaju na tebe
Nebeske gorke suze na sjetnim krilima
Toplo me priviju uz sebe”…ova strofa mi je posebno lijepa…
Pozdrav ti ostavljam!