[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Tamo daleko, na mulu svetog Blaža,
Gdje plavi se more i bijeli se plaža,
Pozdravio mladić djevojku je svoju,
Obećao: ” Vratit ću se ja po ruku tvoju.”
Izmjenjivali se dani, prolazile noći,
Čekala ga neutješna u svojoj samoći.
Počele su padati već i prve kiše,
Stigla strašna vijest – Njega nema više!
Čekala je nesretna dragog da se vrati,
Da se vratit neće nikako da shvati.
Ostala je sama sa tugom u očima,
Nije jela, nit je pila, plakala je noćima.
Da ukorijenila se u tom mulu,
kružile su priče, umorna i napuštena, nije mogla da se miče .
Haljinu joj nagrizli rakovi i sol,
Nitko nije shvaćao tu prestrašnu bol.
Koža njena postala je opuštena, blijeda,
Prošarana borama, a kosa već sijeda.
Ljudi svi su šaptali da ona je luda,
tjerali je da se makne, nek ide bilo kuda.
Jedne ljetne večeri, u tihoj samoći,
Zaklopile se zauvijek nesretne joj oči.
Tamo daleko, na mulu svetog Blaža,
More za njom plače, pusta osta plaža.

 

Posted by amarena

This article has 5 comments

  1. Pjesma je lijepa i tužna. Mi smo iz Dubrovnika posebno “slabi” na našeg patrona Sv.Blaža, a ja sam osobno posebno “slab” na dragi Mexico.
    lp amarena 🙂

  2. ja sam slab na mul
    to mi je slaba linija od 2 metra
    i da bih to pojačao potrebit je
    žmul
    dobroga vina
    i to je ta istina.
    Mana je dobar samo sa santanom u
    corazon espinado….
    što bih ju rado…
    priča 4

    čak i bolje i mane

    ….

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting