[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Moje pjesme su poljane sive,

u njima pokisli osjecaji zive. 

Moje ruke su alatke krive,

i uvijek usadim ruzu,nek’ se dive.

Kroz nju proticu sve bajke moje

samocu ovdje prelomim na dvoje…

“Dok zlo dusu truje,

razum ne zeli da cuje.
Ma ne daj jeziku da zivot psuje.
Sreca je obecana, tu je…”

Autor vuk sivi

Ova objava ima 9 komentara

    • hvala, blagi… ne biramo mi srecu, nit’ znamo gdje je ona, nit’ uopce znamo sta je dobro a sta lose za nas,,,precesto u zivotu doticno,ispostavilo se onako kako ne’TREBA! samo strpljenja, ona ce odabrati nas… :)))

  1. ja sam jedna od onih koja ne vjeruje da ću naći sreću ako je tražim…a tražila sam godinama.moja fraza je da ona nađe nas,kada je i ako postoji pravi trenutak za to.Lijep pozdrav Vuče!

    • Upravo tako, svi smo trazili i nismo znali kamo poci, u koji grad svratiti, kroz parkove i pokisle ulice korake kratke nizali, ponekad u ocima prolaznika vidio sam budalu koja ne trazi srecu, vec sebe… al ipak “mozda smo se na tren mimoisli” nikad necu to saznati.., mislim da je tako najbolje.., jer da znam! “Kajanje bi se probudilo iz zimskog sna.” pozz malena… (hvala na komentaru)

Odgovori

Subscribe without commenting