[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Bez vode i bez svježa zraka

što sam ja u izobilju svijeta,

tko sam tada ako nisam cilj potražila?

Opet stoji zrak i gušim se sred mraka

ovog sparnog, sušnog ljeta;

nigdje nemam prolaza, azila.

 

Zagađene misli, nemam gdje ih isprati,

u tom blatu duh mi ište zaklon

kao nigdje drugdje, nikad prije.

Ni cvijeće se tako ne može ubrati

jer nije za mirise zakon,

ni za iskušenja čizma nije

 

nego njegovati treba ljudsku dušu,

dati svakoj predovoljno prostora

na proplanku u sjeni stabla.

I u tami tjerat mora svjetlo tmušu

da ne gazi krivo ljudska postola;

Duha treba prosipati s nebeskog kabla.

 

Inače sam divlja, izgubljena, smotana

kako samo ljudska duša može biti;

niti ne znam gladi, niti usniti

jer mi treba samo Duh, samo osama

u kojoj ću nesmetano piti

da ne moram gorke pokore sniti.

 

Inače, što mi pjesma znači,

a što hvalbenica koja nema cilja?

Da li može pjesnik bez svog nadahnuća?

Kad odavde ni poruka ne zrači,

kako ovdje može itko naći milja?

Kako vatru potpaliti bez pruća?

28.07.2015.

 

This article has 3 comments

  1. Još jedna prekrasno proživljena pjesma… pjesnik ne može bez nadahnuća, a kako vatru potpaliti bez pruća znaju dušmani na Pelješcu i Korčuli. Veliki pozdrav i smajlić šaljem

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting