Pjesma

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Dugo nisam napisao pjesmu.

I sada teško pronalazim rječi

koje bi rekle sve

što želim da kažem,

koje bi znale da mogu

promjeniti svjet.

Proljeće – ljeto – jesen – zima

vrijeme – (ne)vrijeme,

san pa java

i opet novi krugovi

isti sa prethodnim

drugačiji od ostalih,

datumi istih dana

sa različitim brojevima,

crtice među njima.

Ti i ja.

Ili neko drugi.

Šta znamo

štamislimodaznamo

u otuđenom svjetu

sva nježnost koju dajemo

sokovi su naših tjela

dok se ljepota nepovratno troši

a rupe u dušama

postaju sve veće.

U moru boja

mi smo daltonisti

planktonski organizmi gradova,

u moru eksplozija

ludačkom oštrenju noževa.

Svirajući

rekvijem za snove,

po krovu pakla hodamo

nadajući se

da ćemo tako dokučiti zvjezde.

I samo pustinje,

ništa u njima.

Ništa

sem svakog od nas

u svojoj pustinji

pod nebom koje gori

pod svjetlima koja se razbijaju.

Dugo nisam napisao pjesmu,

jer nemam šta da kažem.

 

 

 

 

 

Posted by Stiv

Rođen 1978. u Slavonskom Brodu. Živim u svjetu, pišem prozu i poeziju i bavim se bavljenjem. Objavio knjigu "Stanica nepostojećih vozova" (2007), priče i tekstovi su mi objavljivani na raznim portalima i časopisima, prevođene na njemački, zastupljen u zajedničkim zbirkama BiH proze. Od koga je i dosta je

This article has 2 comments

  1. Mislim da imaš svašta za reći Stiv!
    Ovaj očaj,beznadežnost i mirenje sa neljubavlju,neiskrenošću,nebrigom koju rasipamo svi mi oko sebe…u svakom slučaju nije ništa – puno je! I divno složeno u stihove naoko ravnodušne…a nisu..vrište iznutra…boli taj vrisak i tebe a vjerujem da će još ponekog zaboljeti.Mene je zabolio.Što se mene tiče jako si puno rekao!
    Lijepo te pozdravljam i želim ti osmjehe – iskrene! 🙂

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting