[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

I ljubit mećavu
cvjetova bijelih da sam htio
u zeleno gorje ne bih skrio glavu,
u zoru trave od snijega ne bih krio

jeku što prišije snenost ovu blagu
u moru ljeta gdje napustih slavu
od usana mi plamen prođe dragu
spomena ispisanog u valovitu travu

gdje gosta k ruci kretnjom vije
cjelova tisuć da sam znao
uto mene o žal zlata slije
potok shrvan od žeđi onog rukama dok je stao

pitajuć kroz osmjeh na sjene lica blagog
od bora prekrivenih mladost do starosti se sruči
o kamen se razbije tisuće od djela malog
i duge razne od sunca na vjetru sad da huči…..

….pišem da bi vi šutili,zar je suđeno tako?

Odgovori

Subscribe without commenting