[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Sanjaš li?

Sanjaš li još uvijek onako,daleko,bez treptaja?

Znam,sav si se unio u planine,mora,oceane,jezera…u daleka i nebeska prostranstva…

I cijenio sam to…divio ti se…privlačile me  tvoje sanjarske zjenice…imao si dušu što istovremeno može biti u tisućama galaksija…

Bilo je zanimljivo,uzbudljivo…bilo je dobro dok tvoje misli o tajnama svemira nisu u potpunosti zaboravile mene…a ti to nisi ni primjećivao…sve što jest previše te zaintrigiralo…toliko,da sam bio poput zraka,poput nepomične statue koju ne primjećuješ…

Da,zato si me i izgubio…jer si pretjerao…pretjerao si zaboravivši osobu pokraj tebe udubivši se u zvjezdana nebesa…

Zaboravio si da si nekim u vezi…da ta osoba treba pokoji dodir,poljubac…ponekad zagrljaj…

Iskren pogled pun ljubavi,bar na tren…

Da,zato si me izgubio…

No,evo,pronašao sam drugu osobu-c`est la vie…

Nebo je danas vatreno,prošarano crvenim,narančastim,modrim bojama…te boje i oblaci zrcale nam se na šarenicama,na našim zaljubljenim očima…

Obojica smo,kao i ti,veliki sanjari…na vedrom nebu viđamo zlatne fenikse,morske nemani,snježne zmajeve,pegaze…

Obojica smo sanjari,ali,za razliku od tebe,doživljavamo jedan drugoga…uvažavamo,volimo…

Pričao sam mu o tebi i,evo,zagledani u noćno nebo,baš se pitamo sanjaš li još na istom mjestu,na onom brežuljku,duboko usađen u smrt i ponovno rođenje zvijezda…

 

Autor Ellenhyll

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting