[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Zašto nam ostavljaju toliko mržnje u nasljedstvo? Ta ja ne poznam taj rat.

Ja sam se rodila davnog jutra u proljeće 1995.-te i ja ne znam kako je to bilo i nemojte od mene tražiti da razumijem jer ne mogu.

Zašto? Zašto ne vidite da je ta neiskorjenjiva bol što tinja vječno u svima vama, da je ona samo vaša i da ona meni ne pripada? Ja je ne želim osjećati. To su ožiljci vaših srca i ostavite životu da meni ureže moje. Reci te mi: „Mene boli to sjećanje.“ i ja ću razumijeti jer sam čovjek i poznajem ljudsku bol.

Ali nemojte svoja sjećanja pretvarati u moja. To nisu moja sjećanja.

Svi mi pamtimo i često će netko reći: „Da se ne zaboravi!“.

Da se ne zaboravi bol.

Mržnja.

Patnja.

Smrt.

Da se oni ne zaborave.

A hoćete li se puno ljutiti, ako ja tiho predložim: „Zaboravi.“ Pusti.

Jesam li ja toliko u kriva ako kažem da ja ne želim živjeti s tim? Ja ne želim tu bol! Tu mržnju! Ako vam kažem: „Prestanite!“

Dajte nam slobodu o kojoj ste sanjali.

Ja znam, vi ste robovi svoje prošlosti.

Branitelji, stari ste. Uskoro, više vas neće biti. Uskoro, postat će te samo tek kratki paragraf u školskim udžbenicima, tek točkica u beskonačnoj lenti naše povijesti. Ni ja vas se neću sjećati. Uskoro, niti mene više neće biti.

Ne tražite valjda smisao vlastitih djela u mojoj zahvalnosti? Ja znam da neki traže, ali nemojte. Okrenite se prema sebi i tu tražite i valjda, naći ćete.

Zašto umjesto srcedrapaljnih govora zahvale, domoljublja i ponosa, zašto ne možemo jednostavno kazati: „Bio je to rat i ime mu je Domovinski rat. Mi ga nismo htjeli i nije se trebao dogoditi. Nas još uvijek boli to sjećanje, ali mi stojimo danas, ovdje, sretni jer naša djeca hodaju u slobodi. Slobodni od prošlosti i sjećanja koja nas još uvijek progone. Zaista, bio je to rat i nije se trebao dogoditi. Ne preostaje nam ništa do li nade da naša djeca nikad neće postati dijelom takve okrutnosti.“

Ali nije na meni da izgovaram ove riječi.

I imam neki čudni predosjećaj da one nikad neće biti izgovorene. Valjda je na nama da pomono njegujemo to neprijateljstvo, ustanovljeno već mnogo prije, u godinama, meni nepoznatim i dalekim. Našim očima nevidlijivim poput bogova, obojane nekim novim bojama.

Zauvijek robovi prošlosti.

Posted by asonanca

This article has 5 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting