[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Vi ste oduvijek bili glavni autoritet,

netko kog se sve pita, moli.

Netko tko snabdijeva –

što riječima, što materijom.

Vi, niskog stasa i tamne puti,

ozbiljna izraza lica,

pronicljivih smeđih očiju

čvrsti na zemlji, čvrsti u svojoj negdje duboko zapečaćenoj vjeri.

Dajete odraz kulture i poštovanja,

agonije u svakoj sreći,

jer – sreća bješe samo privid u ovom oholom svijetu.

 

Rekla bih Vam,

u strahu od Vas ; ” Neću nikada više. “, ili

” Ne, meni se to nikada neće dogoditi. ”

Kad bi se situacija odvila ili ponovila,  ili bolje; kad bi situacija bila u samome začetku, moj strah je nestajao i sve je krenilo ispočetka. Kao da nikada nije bilo nekakovog zapanjenja Vašim autoritetom u mojim očima, ili usađenom negdje u dubini moje podsvijesti.

 

Svaka ponovna glupost i slaganje šljama na šljam bili su sasvim simpatični dok su se događali, a kasnije su me pekli ostaci tog mladačkog bivanja, putovanja i glupardija.
Ne priznavši sebi nikada, možda sam ponekad i shvaćala kako je taj autoritet ostao negdje u meni baš u toj grižnji, autoritet od kog se toliko bježi i kom se ne priklanja, ali ipak doseže do mene upravo u one trenutke kada ostajem sama sa sobom.
Navečer, u krevetu kada ugasnu sve topline, navečer, na povratku kući dok kiša sasvim ugodno rominja, navečer, zatečena samo sa svojim mislima.
Vi ste tako pronicljivo gledali na sve ljude koji su dio naših prošlosti. Kakav je to dar? Pokidali bi naš odnos nepromišljenim komentarima i zatim ga ponovno izgradili samo zato što nam je svakodnevnica takva. Svađa, šutnja, razgovor o nekoj sasvim drugoj temi. Ljudi koje ste upoznavali su bili loši, dvolični, ako ne i s nekoliko lica, bolesni i otuđeni, zli.
Nisam Vas slušala jer sam vjerovala u vlastitu sposobnost procjenjivanja, a kada bi ( u svakom slučaju ), situacija navela na misao kako ste oduvijek Vi bili u pravu, pokunjeno bih spustila glavu i ne bih više pričala. Ili, opet bih stala u obranu svoje istine.
Kakav sam ja to čovjek? Ne umijem stajati potpuno iza svoih riječi, ne umijem naslutiti na tuđe pravo. Ne umijem, naime ni na svoje.
Vi ste gledali u jednom pravcu, a moju mladost ljudsko bivstvo vodi u sasvim mnogo dimenzija, želim kušati, bez skeptičnosti, naivna, iako puno manje, opeći se, izgraditi se u Vas.

 

Posted by Svetaljaska Esenin

Odgovori

Subscribe without commenting