[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Eh moj čovječe, shvaćaš li,
umiješ li ti shvaćati gdje živiš,
i kako se tamo živi.

Shvaćaš li da sve ono što sanjaš, trebaš i da činiš.

Vidiš li, možeš li očima osjetiti sve što se na svijetu osjeća,
cakli li se i tuđa bol i patnja i tuga sve ujednom, sve u tvojim očima.

Čuješ li čovječe, čuješ li krikove, što spas mole,
i moli će, i molili su, a spasa nemaju.

Osjećaš li čovječe, i sam bol, što spoznaješ,
tuđu ili samo što spoznaješ svoju,
da li tvoja ljudskost već na tebi staje.

Zbilja, vidiš li sad, čovjek nikad nije ni bio čovjek,
on je oduvijek samo životinja,
poput kakvog drugog stvora,
što umije da najviše voli,
ali i svjetove zbog svoje sebičnosti što je u krvi nosi razara.

Opomene li te čovječe nekad,
ono što čovjekom te čini,
opomene li te nekad,
pa da shvatiš zašto postojiš i zašto živiš.

Autor Bruno Dronjic

Rođen u Osijeku 11.3.1993. godine,gdje i živim.Trenutno studiram filozofiju i Hrvatski jezik i književnost na filozofskom fakultetu u Osijeku.Uz čitanje, pisanje je, ne samo hobi, već i način življenja. Poezija kao vježbalište misli i rijeći, otkriva neviđene predjele.

Odgovori

Subscribe without commenting