Ona jeste i nije tu. Ako ćemo je porediti sa snagom ptice, pripada nebesima i stvara sve riječi koje o Đavolu govore. Ako oči mudro i veselo usmjerimo ka tragovima dolaska ili prisustva, nama će se ukazati pustoš i samo poneka sjenka slična misli što sumnju nerado zasniva. Ona jeste bijela i nije bijela. Bijela…

Moji su ročkasi tako veličanstveni, veliki od sjete, tmurnosti i tuge, tako bogati i plodonosni, tajanstveni; savršeni i bez one kišne duge što se jesenima nikada ne prostire. Grožđe i kupine, maline i kruške, sve se pretvara u vino i podastire, zemlja diše, predaje se objeručke. Tamo gdje se gubi jakost prevelika sunca, gdje se…

Tisina…Tmina…Ni tracak svetla. Okolo tumaram bez pravca i cilja. Samo napred negde u noc ovu gustu, u noc ovu gustu crnoga obilja. Ja i dalje idem ruku rasirenih. I osecam rane, vrucu krv po njima. Vode me i sluze, sad oci ne vrede. Previse je mracno…Prokleta tmina. Eh kada ce zora ili tracak svetla? Da…

Spakiranih kofera odlaziš u daljine za ljepšim životom ili snovima; misliš da je u tuđini bolje svima ne osvrćeš se na suze materine. Nit’ okrenuo se nisi na odlasku strahujuć’ pogledati to uplakano lice, jer znala je da gubi te poput sirotice ne nadajući se više tvom povratku. A kad njeno samotno srce jednom stane…

Ovog puta mislim nećeš pokleknuti, zlato, spletkama i nasilju svih vragova koji mnoge sklone od mene su protjerali. Duboko sam već zaglibila u blato, a u njemu bezbroj uništenih tragova, samo zloban smijeh onih što bi zvjerali. Tražila sam onog koji ljubi me iz uvjerenja, sretnika što ima vid od Boga i nebeski sluh jer…

Ovdje ne vrijede drevna pravila, nema savjesti, nema krivnje ni straha, nema ničeg opipljivog. Prazno je ovo vrijeme u prostoru isto tako nepoznatom, kao što je beskraj ili bilo koja misao koja nestaje čim se pojavi. I ono što zovemo životom ovdje ne prolazi. Nema država ni naroda, ni ljudi ni smisla. Samo osjećaj da…

U mislima se drven konjić njiše i plišani medo bez jednoga oka, u praznoj duši budi se sve više i tuga i sreća, nostalgija duboka.   Na tavanu starom punom prašine zaboravljene uspomene ćame; dječji glasovi usred tišine sve jače dopiru odnekud iz tame   Dok koračam po škripavom podu slike djetinjstva kao sjene prate…

Mi svaki dan balansiramo računi ko ose zuje artistički ‘kvilibriramo žicama uplata struje Ko AC-DC mi vibriramo frekvenca oči nam koči računi, računi samo i uplate Čistoći Artisti ekvilibristi na mirovinskoj listi slijed misli uvijek nam isti kako živ ostat, što jisti Ko cirkusanti na trapezu odgode plaćanja tražimo vezu al zalud kumstva krvna ti…

Kad pogledi nisu čvrsti Kad riječi ne služe svrsi Tad miluju te moje ruke Tad pričaju moji prsti   I ne treba ništa reći Riječ bi učinila krah Od svih zvukova Dozvoljen je samo uzdah   U mraku kad te ne vidim Prstima te osjetim Preko njih mi znake šalješ Kroz njih mi sebe daješ…

  Zarodi se s jutrom još onako neotriježnjena i opjevana kafanskim cvrčcima u čijim ti grlima zapelo ime i kao kost im riblja glasnice dere Ti vene otvori i grudi oboji dojilji zori i svak neka proba rod rujni tog vimena pa nek otvori dušu svak u kom si skrivena

U rani sumrak na povratku kući uđoh u tramvaj broj sedamnaest koji nije baš točan i čest u gužvi se uspjeh nekako provući. Stala sam odmah kraj automata i bacila pogled u dubinu osjetila neku bolnu blizinu čovjeka što sjedio je tik do vrata. Put njegova bijaše kao crni oniks beskonačne oči poput tmine gledale su izgubljeno u daljine…