Teret sam, znam, osjećam klonulost, tragove prijezira što ostaviše mrlju u mome oku. Nikada zaboravljena jutra što svitanje zamijeniše sumrakom. A i ova bol, suzama se nameće u meni, radost gasi i patnja izvire iz mene. Još i ovaj vjetar što recitira pjesmu o propaloj ljubavi kao da zna moje planove, kao da me želi…

  uprljano kišom dosadne jeseni, pokucalo na prozor moje intime, mahnulo bojažljivo tek onako, uplaših se pomalo, prodrmam granu niz koju otpade i zadnji list, nešto valjda bijaše  napisano na njemu, a sad zauvijek ostade izgaženo, trgne me putnik i iz nepoznatog smjera, skine kapu u znak pozdrava, a meni neugodno, postadoh u duši neopisivo…

Što je osnovna potka koja prožima ove stranice? – Život – Osjećaj života koji se zaustavlja i pita o samom sebi. Život i sebstvo, pri tome su naravno, potpuno nedefinirani, naučeni pojmovi, prazne riječi koje ne znače ništa. ali, ipak se njima služimo jer ne znamo bolje, pametnije i ljepše. Život se u tom jednom…

U neki suton neke hladne zime kada se nije čuo ni auto ni zvuk neka je osoba muškoga lika neku ženu udarao snagom svom ni glasa ne izustih vidjevši to no iz oka suza krenu a ona glavu spusti poslušno muškarcu tom U tami skrivena žudnja je bila gledajući akt taj godinama poslije trauma skrivena…

Nisam tu da bih te povrijedila to nije moj đir nisam tu da bih se zvala tvojom vjeruj nije to neki hir ja samo volim iskreno sve ljubav je moj lijek a ti bi htio da me imaš čekao si kažeš cijeli vijek no ne vidiš da već me imaš ne pričaj nego osjetila probudi…

    Ovog kišnog dana povežimo se mislima. Daleko od ovog ludila, daleko od ove stvarnosti. Podsjeti me da još sam živa, bar na tren da raširim ponovo krila i odletim  tamo gdje sam nekada bila. Rekla sam ti puno puta da te volim neobjašnjivo, znam da je bilo  pomalo čudno , al  nikada tiho,…

Anđeli se još i danas boje pakla, ali ih privlače zatvorena i teška vrata, u stablima skupljaju med, u rosi vide samo noć i otok potoka Upravo tako, samo me jake riječi nose i uzbuđuju, jer samo one nose slabost koja izgara u spomen na prve lovce s kopljem u čvrstim rukama ubojice Odraz svijeta…

Ranjena srca i umorne duše Polako korača iznemoglo  telo Treaži svetlo u tami do guše Ne bili ga negdje u beskraju srelo.   Nema više ljubavi u srcu Koje je nekada prepuno bilo Polako je tama prišla suncu Sve se kao staklo razbilo.   I tako ljutajući bez voljenog bića U tami duša jecala je…

U ormaru života naiđoh na ladicu što se otvara tajnom šifrom.   Promućnuh glavom, sjajem oka otvorih, i ugledah viteza slavonske ravni, u borbi sa zmajevima u otvrdnulom srcu.   Ni okrenula se nisam, već je bio na pragu srca punog darova, željnog ih staviti na prozor nečije duše.   U susretu želja, dogodilo se…

Raduj se noći nad istovetnim licem što te sećanjem oblači ostavljena deca u zagrljaj će ti poći dok se mrači S rukavima skerletnim od bledog peska ugasiće dan u čast smrti srcem što k’o freska uplašeno tišinom ćuti Zar ne čuješ cvetanje pleše žuti se ruža crveni dren i Novembri se smeše dok oblače snegom…

osetio sam u tužnoj promaji jedno sećanje procvetalo veče i dugo oblačio uzbrdice u prašnjavo nebo milujući mrak što teče za reč što ne boli i par rubalja iz one noći pod kojom na haubi sede zaljubljeni želeo sam opet da volim ljubavlju što je ostala u meni  

njemu…toplog imena i prezimena…još toplije duše i srca boje ljubavi…njemu očiju boje kestena što gledaju poput bistrog jezera, njemu pišem hvalu u ime mojih osjetila koji razbuktali se i pretvorili u otvoreni stručak plavog različka…. +++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++ +++++++++++++++++ O tebi, moje drago, moje pronađeno blago u obliku skupocjenog bisera…tebi usnama dotičem svaki djelić mekog lica, upijam…

Sve na svijetu brzo stari plakijera je ljepos hir oni što za ljubav pali psaltir njihov vječni svir Ljubav nema moć zastare za nju nema spis ad acta ljubavi što srca mare potpisnici Trojnog pakta Ljubav vječna samo sanja iluzija nebom snena meni sveta je i manja samo nek je ona njena

Tamo gdje si zasirio ljubav iz svog srca o ogranak jedinog drveta u tvojoj pustinji od sadašnjih snova – zlatan sir sa svilene mreže miriše Ptice ga neće, da ne uzlete previše Nebo ga ište , da ga uz jesenje kiše po poljima kao blagoslov prospe Tamo gdje si jednom rekao sreći – daleko ti…

Manjak misli što se posreduju veći mi je nego manjak riječi sočne, stiha puna kakvim duše poklekuju, kakvi diraju u točke sljepoočne. Već po ne znam koji puta stakla brišem, palim taj smotuljak, a gori mi raspršeno, naravno da uslijed napora još malo kišem i, na koncu, želim reći nešto zamršeno. Pjesnički je poriv raznovrstan,…

Tko bi rekao? Počeo sam odnedavno pisati samo za sebe. Pišem za druge, ali pišem i za Nedruge, što je već samo po sebi smiješno. Nego, nešto sam treće htio reći, i to naglas, da me nitko nečuje: Tko bi rekao da će jednoga dana doista doći do toga, i da će se te smiješne…

Sutra kada te pitaju o snazi tvog uništavanja pokaži im mene Potonulog,otuđenog od sebe samog. Kada te pitaju o kontrastu Ti im pričaj o noćima u kojima bi se privijala uz moje tijelo, a sutradan Bi proklinjala moje ime, I slala vojske da me prebiju. Kada te pitaju Što je za tebe uzaludno bilo Ti im…

Znam, draga… Izmedju nas se nikada nije dogodila pjesma i neće se dogoditi bilo kakvo pjevanje jer ti ne voliš poeziju ti ne voliš mene Poznato mi je, draga… Nisi čitala čak ni lektiru a nisi pročitala ni recept za kakav kolač jer ti voliš serije ti voliš lake komade Da, draga… Tebi ne vrijedi…

Commander in chief orders sharp and brief bagdadian thief kill and send relief Oil dark and thick Johnny, Jacques and Mick with a nose deep stick make the whole World sick They will help you open arms they will kill the baby’s mums they will kill the fathers too hush little baby peekaboo

Tzv. Umjetnost Ivana Faktora u Osijeku  2017.   Ivana Faktor bez gaća S čarapom na glavi (ljubavno) Gmiže bulevarom JNA   To je umjetnost za druga kustosa V. Kusika I drugarku Jasminku Mesarić, ostali umetnici RH se iselite, Dok ne dođe croatija na ove prostore! Drugari uvek imaju prednost. napreduju praznoglave i podobne elite navucite…

  Čuješ li krhke pucketaju kosti lepet je krila utihnuo nad vama pod tovarom crnih grijeha samara padaju anđeli od iznemoglosti Od kobi preza i kune se u nju ne plaši se Boga sveživoga onaj što u sebi prezire sumnju da ikoga voli sem sebe samoga I zvijezdicu svoju po nebu prati koja ga vodi…

Do vrha dižem rolete. Puštam u sobu zrake sunca i udišem miris divnoga dana. Lijepi su zvuci Nedjelje svete, cvrkut prica i crkvena zvona.   Kroz lišće šumi vjetar. Na mokroj ulici automobili polako voze preko lokvi. Pošpricaju neki zaljubljen par, a njima su to posebni trenutci iako ne misle da su takvi.   List…

Ti što imaš svjetlost u zjeni kojega sunce miluje i grije plavetni dan te blistavo mije dok ja se gubim sva u mijeni. Bačena u tamnicu agonije svaki me otkucaj bolno reže melankolija mi dušu veže, a ja bih da od sreće se smije. Olovni i dugi su samotni sati ovijeni u neraskidivu paučinu; htjela…

Toliko je riječi danas prošlo ovim kvartom, toliko se iskaza skrilo u neuglednim grmovima malog rumenog parka. Ako netko zaluta u obližnje dvorište, bez riječi i pozdrava, svakako mu je na pameti neka zaostala uspomena iz prošlog rata, ili drva koja navečer pucketaju u peći… Svjetla dolaze  sa svih strana, neka se miču, neka stoje,…