Dobro veče stranče. Pala je noč, Sad znam te. Šta je? Toliko želja..? Ne možeš više Ni da normalno dišeš. Šta si ti misliš Da pjesme pišeš. Čujem da Više ni suze ne brišeš. Eeee.. Nepoznajem te više.   Što ti to život piše. Ti si takav, Da si sposoban Jedino da brišeš. Prazne su…

Hvala

Hvala ti za ovaj novi šorc A kamo li za nešto drugo Hvala ti za vruću kavu u jutro A kamo li za nešto više Hvala ti što si me sačuvao A ja to čak ni ne znam Ko što ni onaj mali skakavac Nikad neće saznati Da sam ga poštedila Kad sam se potrudila…

Sve one noći pretvorili smo u dane da dobro vidimo protekle snove one snivane naše mladosti što donose svetlo ovoj srećnoj radosti u okvirima skinute davnine sećanja kada znam da ne znam osećaje svoje iskazati nekako na dodiru duše, sa tobom najlepše, sa tobom najdivne, mila moja. I pogledaj sada, opet je ovde onaj tvoj…

Ulaziš u moje pjesme, i u snove, sve više slobodno kao slobodan stih, nježna kao pero što bi da te piše   Da je tinta strast nikada je nestalo nebi, pisao bih stihove, zavodljive riječi tebi.   Po tijelu tvom bih pisao ja kao po hartiji bijeloj ti bi bila inspiracija svakoj pjesmi ljubavnoj.  …

Ne, neću ti reći gdje moj se nemir s tvojim sastaje; jer ja još nisam oprostila ti Ljubav… Tu sami smo, moj stih i ja i ne vodimo nikog da nam rimu kvari. Tek tu je sve kako biti treba. Ne, ne mogu ti reći za to tajno mjesto. Preselila sam i sve što si…

Zbonacalo utihom ko ulje ribar stari veslim’ pravi žulje za barčicom tri provena vala šuštanjem će zašušurit žala Galeb Martin na provi mu sjedi priko vesla starca more cijedi prema suncu vesla u utonu ribar stari u Malome Stonu

    svim mislima, cijelim tjelom, cijelim postojanjem- ne samo dijelom, želim se uplesti u tvoje misli i biti prva na tvojoj listi- žaljenja.  

Potreba da se alkemijom nekom misao pretvori u riječ ali opet zaradi čega uostalom mora sve u riječ ajde neka nešto i ostane u eteru ili proklizi kroz kožu u dodir. Kojem se to zakonu kosi da pomišljeno ostane neizrečeno, bonus, ako imaš sreće: proživljeno i kojim se to sitom difuzijom razvrstava ono što ostaje…

  Toči se ova čaša riječi U grlo se iznova vraća U bezdan muk utapa Jezik – Bol ugriza ječi Dok krvari ova čaša i noćas Ne jetrom ko večeri svake Srce se opija otrovom svojim Iskapa dušu – Crvene se zrake Zalaska laži u ponore utrobe svoje slatke Mirisaće jutro na palež i garež…

Učim srce ovih dana ne vjerovati više u Nju, ne za mene. Drugima dođe i kad je ne žele, a od moje čežnje bježi. Ne bojim je se, ne znam želim li je, al’ znam da ona neće mene. Valjda nije suđeno. Valjda je u knjizi sudbine zapisano UVIJEK NEUZVRAĆENO.

konačno i tebe da upišem u zbirku najljepših latica, tamo gdje žive samo posebni od najposebnijih, lijepi od najljepših, tebe, gledam bez treptaja, u te tvoje plave dubine kojima Bog nadjenuo ime oči, divim se, želeći da i mene ubrojiš među svojih prvih….. miljenica, pa krećem kažiprstom dodirujući obraze poprilično nježne za jednog muškarca, dotičem usne, osjetih nešto nalik slatkoj boli,…

  Iz ove rake mračne gdje skončaju i kralj i prosjak dajem ove riječi zadnje: Život je samo trenutak!   Kad prolaziš pored cvijeća, uberi ga i pomiriši i kapljice nježne broji na dlanu u ljetnoj kiši.   U oblacima oblik traži zaljubljeno gledaj zvijezde Nikad nemoj stat da činiš što činio si kao dijete….

Mora da je negdje izgubila jato dok slomljena leži kraj puta na krilima joj prašina i blato, gleda u nebo i tužno cvrkuta   Pomjera se teško, pokušava da leti, podignute glave gleda u visine kiša na nju pada i oluja prijeti a tako silno želi u zrak da se vine   Odnio sam pticu…