od prvog čovjeka pa sve do sada od prvog sela pa sve do grada u nama tinja nada da se može sve bez puno rada   ali ne ide više napredak stao ovaj svijet umire jesi li znao?   Bog je na koljena pao i gleda dolje slobodu je dao jeli mogao bolje?   ma…

Sunce sija ja upitam ona javit ću oblaci dolaze   kiša pada ja se smijem ona ne zove nije smiješno   vedri se ja razmišljam ona ne zove sve je jasno   novo sunce ja se smijem iluzija zove ja se smijem  

Ovaj grad svoje misli u oblaka krečanu skuplja Ovaj grad misao svaku što za želje ne valja propusti kroz gazu od svilenih niti sunca i zlatnom ga okupaju kapi iz zore prsnuća U uvom gradu i mojih će grudi iščezti munja pa ako se dobro od mene vrati išta sa nebeskih polja injišta neka proplačem…

Da se vrate eskadrile čekam drage ptice mile lastavice i čiope da nam lete nebom jope cvrkućući svud po Gradu pravu tičju serenadu da im pjev se intermeza sa koncertom što u Dvoru* gudalima kao freza čiopice sve u koru *Čiope noće pod trijemovima dubrovačkog Kneževog dvora i legendarno je njihovo “odobravanje” koncertnih izvedbi Ljetnih…

Iznenadile su me hladne kapi kiše u Veljači, kad sam išao pijane sinoć sklopiti oči.   Požurio sam u kuću kroz blato i vodu, a u sobi sam svu odjeću skinuo po podu.   Zažmirio sam pred zoru i ležao na leđima dok je po prozoru lupala kiša bez ritma.   Bio sam umoran, mokar…

Kad nocu ne mozes da zaspis Zbog toga sto jutro ne svice na tvojoj strani kreveta Kad svaki zvuk predstavlja rec I ti prestajes da se radujes snovima Kad se svetlo na kraju sobe izgubi Greskom tvojih očiju jer su previse u mraku Kad čuješ krike uzavrelog betona I brzo izletis do prozora da pruzis…

Ako nekad U nekom svom svijetu Bez nas Vidiš neku tačku Koja te podsjeća na mene Okreni glavu Promijeni pravac Nemoj ići ka njoj Ako je opet vidiš A vidjećeš je Skreni Ali nemoj da se plašiš Ja sam tu Uvijek Da te čuvam Podržim Iako ti samo želiš da pobjegneš Od mene Od sebe…

(S)(T)eks()(t)ualna proba Krečem isponova Neka nova Liriska fora. Idemo do mora. Skakati sa mola Sunce plaža San snova. Skinuti se do gola Okusiti miris mora Sve u skladu Modernog bontona. Pa put betona Do neke druge plaže Do nekog drugog mora. Isponova Ništa se u životu nemora Ako imaš boja Uzmi kist Pa nacrtati San…

Još jedna ne uspješna pjesma Jedan na jedan Borim se sa sobom Nikako nije dobro Već deset godina Znam taj beskrajni monolog. To je onaj s tobom Bilo je davno Ali to je kao da imaš Problem s drogom Vrijeme ide Ali u sječanjima Vječno stoji Kako da je bilo jučer Kao da je još…

Treba ti promjena. Možda i ne, Ali uvjerila si sebe da je tako. Novi korak, novi početak. Želiš zaboraviti na prošlost I dokazati sebi koliko si jaka I kako te ništa ne može poljuljati. Još više želiš dokazati drugima Da im priča ne drži vodu. Proradio je inat u tebi I vratio te u život….

Pada mi raspoloženje i savjest mi nije čista jer stalno napravim sranje i živim lošim načinom života,   ali dobra je savjest. Ona je u ovome padu nešto kao test iz zaštite na radu.   Želi igrati na sigurno i igrati bolje, da se ne osjećam jadno.   Uopće ne želi peći i da mi…

  snažno privuci me u oazu svog zatišja, udahnimo toplinu naših tijela i krenimo zajedno  jašući hirovitim valom, prepuštajući se silini vodene stihije, želim iz sebe  izbaciti i zadnju trunku sumnje, neću živjeti ni trenutka zavijena crnim slutnjama i ukoričenim čežnjama, pruži mi utjehu, osnaži dok brzinom munje putujemo  gdje nas more nosi, vjerovati hoću…

Zapevao šta bi, ispevano sve je, o gasnuće pogled ovaj put tišine, zanemeće srce i sve što se smeje i duša za drugu što večito gine. Evo zadnjeg snega na lice nam veje, sećanju na tebe ledne ruke pružam. Zapevao šta bi, ispevano sve je, svaka pala ljubav i rastanak tužan. Evo večne noći, poslednjih…

„Bog je mrtav“, filozof reče! Ne može biti, pa Bog je vječan, život on stvori, koji od tad’ teče, Svatko tko diše po njemu je sazdan.   „Bog čovjeka stvori sličnim samom sebi“? Ni to bit ne može,Bog je beskonačan i ne može bit sličan onom tko lik dobi, koji ga čini da je konačan….

Ne bih volio da mi se vratiš Nikada To bi za mene bio poraz Jer ne bih mogao da te odbijem Da ti kažem ne.   Poraz svih mojih emocija Uzaludno potrošenog vremena Svega što smo mogli skrojiti Svega što smo mogli biti Svega što više nismo.   Kada bi došla Doživio bih užasan poraz…

Crveno, crveno volim te krvavo Iz rasekline grgoće uzdah Rezak bol – heroinski udar Preko atlantika ime mi je cutter Ovde – psihijatrijski slučaj.   Crveno, crveno Volim te neizmerno Učenik sam čuvenog bastiljca Krvlju je platio ljubav Istim sokom ju je i opevao Bol u jedinstveni liker destilovao.   Crveno, crveno Volim te zgrušano…

Izlapelo leto svira lautom prošlih dana zarđali predeo odiše zaboravom nebom prolaze sive veštičije kočije u smrti zatečene žile strepe nadvija se kraj beskraj praznih visina odzvanja kap po kap hodnicima uglančanim grimizom tutnje prve ledene bujice.   Preko jastuka cvili zvuk zategnutih struna noćomorne harpije napajaju se utrobom snova iz zaborava carstva nedostižnog željan…

  Kroz tamu te slušam u mnogim danima, Ko da Smrt lagodna beše, moja draga, Nežno je prizivah bdenjem mnogih rima, Da nečujni moj dah odnese bez traga; Bilo bi predivno da smrt sada kušam, Da me uzme k sebi sred ponoćnog časa, Dok ti se kroz glas što budi pesma mila,             Izliva sada…

Zaplešimo u izmaglici sumornosti, Dok ogoljele krošnje povijaju svoje grane klanjajući se tako, simfoniji strujanja.. Dok sjećanja otkucavaju, trajući u taktovima, Položi krila svoja pored mog pera. Pokucaj na vrata svoje oštrine, Pokušavajući skinuti veo prašine sa svojih vjeđa. Klekni pored mene rasparanim koljenima, Slušajmo lepet krila svetih ptica, Tvoja krila još nisu spremna za…

Breze

Na krošnju se neće vratiti Sve što tlo jednom dotakne, I zelena i žuta postat će smeđa Pod brezama Trune lišće Pod njih ih baca Povjetarac što puše Trga im lišće Moja breza stoji sama Njenu bujnu krošnju Nose joj grane A sa svake strane Još jedna, njoj slična

Nije sve ko što se čini nije Luna krivac mjesečini to zvjezdica umiruća gasne ko i ljubav naše bajke strasne zvjezdice nam tugu svoju sjaje mjesečina mi mislimo da je a Luna ta pijana nebom gore niš ne mari za naše amore

Jučer sam u janku uribo tri glavoča na sekama od Lacromovog Portoča iznjorio sam i dva tri jaja morska lokrumske kletve benediktinskog voska Dok kiša roska jecaj tih ko da te zgromi i duha vidiš, ne daj da strah te slomi ništa se ne boj, ne daj se kletve prijetnji to samo jecaj je Šarlote…

“29 posljednjih dana u mjesecu je najteže. “ Došo sam s posla Para za danas Imam dosta Dok mjesec traje Živim od zraka očito Za đabe. Pazi ti to sranje Koje cijeli mjesec Traje Samo jedan dan Raj je Kad sve rasporediš Nemožeš Se nikad ženit Ali razmišljajuči o tome Možeš Lagano ožednit. Dok traje…

Ako mi se neće, ja ne mogu, a opet ako hoću to i želim. I kad se neće, onda se može, jer se ne smije, a da se smije, onda ne bi bilo smiješno, već bi se sve moglo. Ne da bi se mogla, nego se mora, i još jednom reći da se sve hoće…

Danas ti je sve grozno, Ja ti već odavno nisam dobar. Ne bi ni ja bio tu, Ali nije da imam gdje I nije da imam s kim. Nemaš ni ti. Slušam tvoje prigovore, Odgovaram ti svojima. Slavim dane u kojima upišem malu pobjedu, U našoj trajno velikoj borbi. Nema ih puno, Ali pamtim svaki….