Prodajem tužan stihprodajem više njihza siću, bagateluprodajem zbirku cijeluDajem uz nju besplatnoštafelaj poetsko platnolistove starih računasve to za malo kuna Poetskih kičica neštolapisa zgriženih tupihu čistu tugu sam spešt’oriječi te kada ih kupihTad se po čelu lupihstani, ti prodaješ sebepoklonit sve… to je štospoklanjam stihove bebei svijetom hodim bos

Uspomene

K’o dašak vjetra u tvojoj kosi, k’o zraku svjetlosti u jutarnjoj rosi, k’o zvuk tišine kad sunašce mine, k’o žubor vode što s potokom ode, k’o lepet krila uplašene ptice, k’o tihu muziku s tanašne žice, k’o opojni miris nježnoga cvijeta, k’o užaren poljubac toploga ljeta, k’o pahulju snijega na nosu što zebe u svome…

Ona nije obicna, crvena ruza…u vrtu ih ima mnogo pa se razmecu svojom ljepotom i mirisom.Svaka je ljepsa od prethodne i svaka je mirisna , juznim suncem obasjana. Ona je divlja ruza, nesto je posebno vezano za nju. Ima i ona opojan miris i slatka je onako sicusna i njezna, roza boje, njeno trnje je…

Daleka

Korakom njenim Korača ljubav Njenim se prstima Pišu snovi Tijelo joj diše Čežnju i dubine Kako da odoliš Nježna je kao Rosa na travi Ulicom klizi Kao da lebdi Oči njene Upijaju ljeto Na put se sprema Neće te povesti

(Joe Biden: “We choose hope over fearunity over division, truth over lies”) Zainatilo se Zlo, iz petnih se zila upinjecijeli svijet pokusava u okove Mrznje okovati,cijelom svijetu, mladima pogotovo, dusu i srce trujesvojim gnjevom i srdzbom kao strsljani posvuda zuje… Bas tako, zuje li zuje; Njihovo zujanje izaziva Mucninu.Prisebnima i razumnima pod morac namecu beznadje…

Ja rastem u sreći, a u ponor padam, Dižem se iz bola i bolom se dičim, Moleći za ljubav prosjacima sličim, Držeći na licu ponos kojim vladam. Primoran sam da zauvijek ljubim Tu ljepotu kojoj nema ravne, Niti sanjam niti san svoj gubim, Nit spominjem san prošlosti davne. Želim samo da mi nadahnuće Od nje…

Oluju dozivam da svojim najprofinjenijim bijesom očisti put Neka do srži prožme njegove kosti dok se vrelina moga daha bude uspinjala po njegovoj uzbuðenoj koži kroz znatiželjne nosnice i počne mirisati na mošus i amber Neka strast bude tek paravan za svu ljubav dok svojim vještičjim očima budem pokušavala baciti urok na njegovo izgubljeno srce…

Ego je cudna stvar, kreira scenarija o sebi koja su tuzna i ruzna…i nikad nije zadovoljan …On hoce da bude iznad samog sebe kao odvazan i namrgodjen gospodin sa aktovkom u ruci i pogledom na rucni sat….ego uvjek negdje zuri, da stigne ostale, da pretekne samog sebe…i on mora biti dobar, biti lijep, biti popularan,…

teško je odmaknuti seod ulice šarenih persona,prtljage zahrđene na vremenu kad znala samizgovorite tek dvije riječi,žudim prisječajući se šetnjiu danu svjetlosti, mojesvjetlosti satkane u obrisimamodrine plićaka, tamo gdjemorski konjici i sirene slavilisu ljetni solsticij, sada vrištimnemoćna, teških udova, mokrekože, ništa više ne ide meniu korist pa ni zaveslaj vjetrićakoji odlučio se poigrati sa sparinom,skidam moje stakleno povećalo,trudim se očima…

Gori sunce za gorama u žarkim bojama ljubavi . Ušuškat će ga mati noć u postelju od zvijezda. Miran će san sanjat’ sve dok brat dan ne pokuca na vrata istoka. Tad će svako radosno srce zajedničkom Ocu dati šareni poklon zahvalnosti za još jednu nisku u ogrlici vječnosti.

Plavo je nečujno prozirno Mirno i spokojno kao ulje. Lagano se diže leluja bubri grudi svoje Cvijeta od ljepote Opčinjen snivam plavetnilom zlatnim Uranjam u modre dubine. Olujni vjetri ga grabe gone Udara mlati ruši melje obalu načetu Kosti bijele. Prolaze sve bure i oluje Smiruje se more plavo Tek usput šumeći tiho oplakuje stijene…

Koliko često ne znam da zam kako patetično, i srce drapantno kako je to šokantno. kada se zapiska pedantno, Koliko često ne znam da znam pa opet od toga ništa sve je nekako petingaški malecko klitorecko a tuge velike velikecko. (tom i sl@v, 8,8,2019) srce drapantno – poezija on line ————————————moj sine nema tu puno…

In a poem you can Be Be Kingin a poem you can sing like Bingin a poem you can be whateverin a poem you can live forever In a poem you can be a bohemlike Bukowski or Leonard Cohenprotest you can like a Dylan Bobbyhaving no time for the Nobel lobby In a poem you…

Htjela sam da druge žene ljubavno gladuju, da posebni muškarci samo na dupe zbog mene padaju. Joj, kakva sam vražica bila, zbog nje je postala mrtva moja unutarnja seksi dobra vila. Postati kao femme fatale, bila mi je najveća želja, umjesto toga napila sam se vina i pivskog hmelja. Luda sam bila, to je istina…

Pacijent doktoru dolazi, jer ga život više ne mazi. Doktoru sve iskreno govori, sve o sebi prozbori: “Doktore pomozite, za mene se pomolite, duša me boli, više me nitko ne voli. Na psihijatriju dobrovoljno dolazim, sebe više niti u crkvi ne pronalazim. Tablete mi dajte, sa mojim zdravljem se igrajte. Možda tablete na neki način…

Mjesečina raspliće dodire svoje, u boje noći potonule sjene. Duboko nebo progutat će vrijeme dok zvijezde trepere kroz tvoje zjene. Ne govoriš ništa, a tvoja ljubav tako glasno kroz kožu mi ječi i poljupci tvoji koračaju smjelo, a ja ih pratim i ne trebam riječi. Mislima svojim ogrni me nježno jer hladno se jutro primiče,…

U strašnome srazu se potukliskura bura i pulenat mukliuskuhali morem silne valeprevrnuli igala i žale Potjerali lađe put zaklonazaljuljali na brijezima zvonatmušu od oblaka da razbijui srk mora trombe morsku zmiju Kad se žedna mora ponapilau oblak se pijavica skrilaa i vjetar izgubio forcusuncem opet jedrimo u orcu *SkontraduraOpasna nagla promjena vremena i vjetra, žešća…

Ljudski život krhka tvorevinaod prašine i zvjezdanog plinaumjetničko djelo nadahnućaod grančica i zvjezdanog pruća Na dvije smo podigli se nogeda pišemo pjesmice i blog’etwittovima Facebook Instagramada letimo sn’ima k zvjezdicama

Zbogom reči crna, reči neiskazna, što u mome bilu tužno ćutnjom preti. Moja Pesmo zbogom, bila si mi kazna I ljubavi sunce što više ne svetli. Misli tajne zbogom, od večeri plavlje, tihosti u času dok još sniju petli, duge ceste zbogom i zaraslo kalje; uzbrdice znojne koje miju vetri. Tišino sva prazna svakojeg postanja…

Prolaze nas leta, ruke nam se mlače u nesudnom stisku, i obrazi oble, od srca nam bije noć nečujna jače, sve smo žudi skrili u tamnice sobe. I vera u ljubav k’o misao dana u pepelu mrtvih Februara veje na mraz mi miriše promaja iz stana, a leto je, sunce drugima se smeje.

Buduća me Jesen na tvoj jecaj seća Pa nazebla pleća ja ogrćem javom Da usnulom travom tamo gde je međa Novi život krenem; a u noći plavoj Zalud dok mi blediš tmu iz meka nedra U zagrljaj lediš ruke Jula cvetne Ma gde da si svoja ti sputala jedra moj će uzdah tavni jednom da…