mislim si nešto…

gledam tvoj lik u tami plitkoj, jestivoj, skoro u sjaju tuge nasred mora tiho se podvlači crta i ne mogu preko na jutra koja oprost bi dala poljubac Nepotrebnim zovem a gorki okus izgubljenog dana živi osmijehe mnoge miris obmane oblačim odmah nakon čarapa lagano prebirem snove dušu sklanjam od pogleda i ispisujem redove nove priči nikad kraja novelom se provlači roman beskraja

Čokolada

Sretoše se u tuđini stasit mlađan momak, i pričljiva mala djeva. Ne nađoše se ni u jednom svjetskom jeziku, pa ona odmahnu rukom i predloži mudro njemu: ” ‘Ajmo pričat na francuskom najbolji je, nekako… jer njeg’ baš pravo, al’ baš… pravo, ni jedno ne znamo.” I tako čila priča jurnu na nepoznatom jeziku, a nebo popalilo sve sijalice treptave i vesele smijalice Pita’ on nju, ‘sred aška, ”Ah Fato…, ima l’ se ovdje kupit ona čokolada Milka?” ”Nema ovdje Ante  toga… viđe l’ da je ovdje samo skupa roba.”…

Dok gorim

‚‚A ja Nataši pišem pesme, ne sklapam oči i sav gorim‚‚(D.Harms)Kada ti zakloni istok Gospodar u plaštu sivom Kada uroniš u san do članaka I kad ti tama bućne u oko Ko samoubica sa mosta… Lebdeces nad posteljom beskrajno laka Bolesno sama, Jednako prosta. Težak mi korak blatnjavom njivom Plaši u beli čaršav uvito telo Dok gledam sitni mladež na vrhu zaspalih vedja… Vredja tvoj ledeni jastuk u koji guram čelo Bole sva svitanja tvoja Mokra i smedja.

Htjela sam

Htjela sam se dići škakljati oblake, loviti vjetar, nositi kišu… Hodati bosa vrhovima planina saltom preskočiti rijeke rukama zagrliti more… Na kraju; nisam se digla… nisam ni pala, niti zaspala samo sam zastala u onome momentu kad sam htjela Jer ljepše mi je vječno u jednom trenutku stajati nego nikada više ne htjeti

Jenny

Taman odlučio da te zaboravim, da ti ime u kontakt listi sahranim… A ti… šta mi ovo sada uradi? Sred hladne kiše… što neosjećajna hoće svaki cvijet što na te sjeća da izbriše… Ti… neuništiva, pojaviš se slatko… sred’ preuranjene zime, na hotmail konju bijelome, i popalis zvijezde sred dana da zasvijetle ‘sred kiše… Pružiš mi buketić cvjetića u kojem se skrila kao i ti medena notuljica, i brže srce kucat stalo jer crvenim slovima pisalo… da si me blokirala moje zlato milo. Taman odlucio… da te zaboravim, da ti…

Pustinja straha

Kad mi srce stane tući i nestane svijetla danak, kad se noćna tmica spusti,odlazim- u vječnu pustinju straha. Kroz pustinju strašnu,sparnu, gdje prolaze karavane razne, duša mi sreće, lica znana i neznana, lebdeć nad njima s anđelom mira. Bliži se vrhunac Božjega suda da ponizno ispovidim svoje grijehe i kroz pustinju straha  andio izvede u oazu vječnog blaženog mira. p.s.posvećujem ovu pjesmu g.Petru Šimić

Veza

Ima neka veza… između nas dvoje, što me tebi vuče… nevidljiva nit što srce iz ležaljke od mira prene iak’ oči vide da daleko… predaleko si maco od mene. Ima neka veza… kada sklopim oči. U trepavice se smotala pa mi stalno titra… svjetluca, žmirka… svuda… baš me svuda nevaljala stiska. Ima neka veza… bez boje… veličine… pa se lagano smješta sad u oči sad na usne… pa niže… bliže… -svuda nevaljala umije da stiže.

Noćas

Nocas me ima hiljadu na trista mesta Ili to bol adresu menja Glava mi svemir,a more cesta Od zadovoljstva do otudjenja. Nocas bih igrao na tankoj zici Sutra u misju rupu se skrio Bio bih vetar u ravnici A posle kamen gorski ljubio. Nocas sam sirom otvoren prozor Nocas sam ljubav,iskonska,jarka Bio bih pistolj,da imam oroz Da imam reku,bio bih barka.

Kraj

Prepuštam te noći da joj crne kose ti rukama diraš Nek u zagrljaju uspava ti oči dok joj žudne pjesme uzdasima sviraš Nek ti sada mjesečeva sjena sa strepnjom dira lice Dok se plaši da ćeš poželjeti bludnu igru zvijezde padalice i u njenom sjaju sagorijeti Nek te oblak grije… Ostavljam te, a ti se nauči sanjati me tiše. Budit ćeš se gorak. Ne volim te više.

an invincible winter

iz plavičaste magle konjanik plemić osvete, jahač na koloturu sreće, kreće u ratne pohode smrt nije pobjeda on želi dušu svoju iz pakla zemaljskih zidina, određenja spasiti al’ ne pozna ovaj jahač opasnosti beskraja, pogibelj beskonačnosti tjelesnost svoju izlaže bestjelesnosti gubi bitku za bitkom i dobija rat nesvjestan pobjede, svrhe božije

unforeseen

ne poznam mjesto gdje tuga se liječi ni gdje se sabiru tmine ne poznam trenutak iz kojeg ljubav se rodi ni kada patnja mine ne poznam čežnju što prebire tiho boje u oku ni treptaj kojim duša odsvira notu

pod štitom sv. Jure

obgrliti te rukama nestvarnim – stvarnim zagrljajem ljubiti bez usana – izgarati, sa kamena ispiti kap vode, žednim ustima i dušom prepoznati tvoju žeđ koja je napojila, napajala leute i bracere putnike, pustinjake, osvajače. škrto si prosuo obilje ljepote svugdje te ima, isijavaš u riječi, kamenu, moru u plaču i pjesmi sve što Nije ti Jesi!

Mirno zaspim

Tama pušta svoje prste, ka mom srcu crvenom od krvi, dok kapi rumene, kaplju mi po duši. Odbačen od svijeta, izoliran samoćom, čekam zoru, da svane neki novi rumeni, vreli dan. Ruke tame vode me u prošlost, kroz neke opne probijajući se tiho, ne dopuštajući, da mirno zaboravim na sve. Ne znam zašto tišina je vječna, u ovim tamnim prostranstvima sna, samo želim da zaspim, tiho,  bez povratka.

lagan hod imam…

naslovna strana …predvidjaju kisu,kraj 3 smene doruckujem roll virslu, kupujem kaffu ,onu za poneti,kalis je pust pospan je pobednik, oseti jutro svezina sece,meni prija ova bolest drugi ljudi se lece ? tragican slucaj zakljucan u krugu,deluje impresivno al ne jurim dugu! Tokatu i Fugu volim u d-molu,jazz cigare gorke su,   dodaj mi “Kolu ”    —————————–(coca-cola) meni krevet sluzi da me prati kroz zivot,i cini dobra dela kada meni je sve sivo, oblaci kruti crni i mrki,zakuvam kaffu nategnem srk i ponesem osmeh pod kisobran u grad,idem po prokleto pecivo da smirim glad….

Sudnji dan

Odbi sat samog vještičjeg doba noći, Kad grobovi otvoreni zijevaju,a sam pakao Iz ždrijela riga. Kugu na svijet… Te češ se hranit Smrču koja se ljudima hrani. A kad Smrt jednom umre,umiranja više Biti neće…

Stranac

Dođi i penji se na moje visine Gdje nebesko sunce zauvijek nestaje te zamjeni ga hlad jame i vlaga grobnice. Ondje gdje svete relikvije izdaleka blijede podno spomenika crnog mramora na stubama ukočeni mrtvi. Gorak okus krvavih suza, Niz tijelo salijeva se u kamenu dušu Mjesto straha tjelo drhti,puca. Pokaži mi stranče!Ti što Kroz turobne,mračne depresivne labirinte Pokazuješ put od Tame.

Mi

Neke dvije riječi slomljene tišinom postoje među nama Njihov eho iskidan sa dvije ruke noćas nas proganja i ne da nam da sanjamo Da sanjamo… Sklopimo oči ali nema boja samo ruka tvoja i ruka moja kako kidaju riječi Otvorimo oči i sanjamo budni a snovi nam prezni od preznine gotovo ludi I gotovo! Dozivaš me a krije te daljina strašna je praznina među nama a mi smo gluhi jer bili smo nijemi kad mogli smo reći Mogli smo reći neke dvije riječi jer su bile tu u očima i…

Prokleti

Ah,ti što iz vječnog mraka vrebaš da tijelo moje okusiš, Vjeru Boga zauvijek otjera,savladan od smrtnog grijeha. Iz pakla dolazi plamen poslanja,u zlu,sakrivaš tajnu saznanja, Nitko tako sa isturenih stijena ne prati moju Smrt sa groba. U tebi se ruše strasti,raskošna kretnja;Smrt se čudi molitve odrješenja dodir mi pruži,uokolo bezživotni ukočeni. Pogledom zaboravljeno u velu Tame,tražiš nebo tjeskobno mrklo Raspadaš se u grobu polako,a duša što očima prokletog odlazi daleko.

U vrijeme prije smrti

Oluja iznad oluje stvara-razara svijetove savršene u mraku u očima zla Tako superiorne sile,čiste mržnje kaosa, Neprekaljene ljepote uništenog-uzdignutog kraljestva gdje granice bedema u bezdan se spajaju. A tamo vječno daleko iznad Kraljestva Božjeg nezamislive horde ponosnih palih anđela vladaju beskrajem oluja mračnog neba I svojim krilima sjeku i paraju taj beskraj plavetnila; Ah,ti neprežaljeni stvaraoci krvavih kiša. Horde demona gaze mrtve,osakačene duše,Ti morbidni ratnici, vječni žeteoci zla prolaze u tutnjavi i potresu spaljenog tla gdje ih prate okom nemočne sluge Božje u agoniji Okrvavljenih očiju i tijela unakaženog dodirom Zla.…

Otac nosi mrtvo dijete

U naručju mi mrtvo milo dijete, Sniva svoj zadnji spokojni san. I nosim ga kroz mrklu šumu, Da iskopam mu jamu počinka crnu. On malen bezživotan,blijed i jadan Tijelo mu orošeno hladno,sav ukočen. Nepomične zjenice što prate nebeski svod U daljinu prate,moj nemiran hod. Nad crnom jamom pod drvetom Polažem u dubok ponor,sudbom grobnom, A mati što na grobu plače,kleči,stenje Otac suzom niz obraz nosi breme. U tuzi,samoči i nesreči samo je snivao O dalekoj starost samo je sne sanjao. Nad grobom tvojim nek zvijezde ti sjaje Pronađi svoj mir u…

TAMA…

Oktobar umire u mojoj dusi, a snega nema ni tebe nema zena je uspela ljubav da srusi u tamnoj sobi izdaja drema. Jadni zivote…tudjin te zivi ja sam nestao,sa njom sam tamo i kako sada drugog da krivim kad nemam cime srce sam dao. Dao ga davno u tudje ruke za ljubav zene koja me proda Isuse Boze skrati mi muke neka u vino stvori se voda. Otkad je nema…ni mene nema, nema zivota,nema sna u meni mrtvilo nekakvo drema casu sam svoju ispio… …do dna!

Blagostanje vreline

Jedva dočekah cvrkut tvojih poljubaca i tvoj šapat zbog kojeg zauvijek zavoljeh sve te ptice s kojima si se ugnijezdila u meni. Volim na tvojim grudima ljubiti nebo, a dok prolazim kroz dodir tvojih prstiju, volim šetati tankim horizontom bokova. Nemaš kraja, jer od srca prema svemiru pružaju se nepregledna polja tvoga sjaja, a od struka naniže, blagostanje je vreline. Svako malo zalijevaš me mirisom oblina uz čiju se svesrdnu pomoć sretan žarim i kao uzdah sunca tonem u klasje znoja. Imaš vrijeme u kojem ne postoji samoća, imaš pravo,…

Ogledalce njeno

Sred’ pustinje… gdje rijetko nicalo rastinje, svuda mora prašine, i jednoličan tok rijeke kojoj ptice slijetale pa iz njenih grudi umorna srca hladile… i kaktusa bodlje znale bi mutiti njene mirne vode. Jednoličan tok… iz dana u dan, samo iste slike letjele… stalno kraj puste rijeke. ”Kako je mila, snena… i veličanstvena”, začu’ s večeri u san tonula rijeka i umiri se tiho, najtiše… da još jednom čuje nesvakidašnji glas što k’o ruža džennetska počeo da miriše… ”Kako je mila, snena… i veličanstvena.” Osmijeh blagi… cijelu joj površinu u talase…

Misao o mislima

U crnoj jami misli me gutaju, sve mi lijepe otplivaju. Ostaju samo ružne, ostaju , ma da nisu dužne. Sve su tu žele debelu svotu. Nemogu im ništa dat’ ovo je totalni mat. A ljepše?… otišle…otišle… Ruke mi prokisle.