Uramljena

Kada bih je golu dremljivu Uramio jabukama,zlaćanim,sočnim Na travi Potokom umio,maslačkom zasuo Suncem ljubio,dahom sušio… Na nju bi bumbari i bubamare Pčele,slavuji,mravi… Na nju bi hrčak i jelenak Dva tri leptira i vilin konjic… Na nju bi frule i behari Vetrovi gromki,šumski požari Na nju bi čobani,na nju bi svici Na nju bi drumski razbojnici……

JEDVA ČEKAM DA ZORU GLEDAM I SUNCE OKOM PRATIM KAKO SE RUMENO I ČISTO POLAGANO RAĐA… Sanjala sam blistavi dan I tišinu noći. Sanjala sam mokru travu i gole noge moje. Kako je gaze. Bezbrižno i meko – bez trzanja, ponosno i visoko – bez saginjanja. Bez urlika strave i zvižduka metka. Sanjala sam dan…

Ružo moja jedina dok si bila crvena, ona te je ubrala meni te darivala. A sada si uvela u herbaru sjećanja, u herbar te stavila posvetu napisala. Nitko te ne voli, više kano ja, moja ljubav dragi bit će besmrtna. Sada kad si otišla ostala su sjećanja, ljubit ću te dovijeka ružo moja jedina. Neću…

Pada snijeg, u Garavom sokaku, skrivajući tragove koje je ljubav, koračajući nepredvidivim koracima, ostavila na mom srcu Ti se nikada nećeš vratiti u stari kraj ostavljajući na cjedilu pripadnike svoje generacije što, uz televiziju i dokone priče, čekaju da ostvariš svoje prijetnje i, u ime nevinosti, otkriješ nepoznate detalje svoje, čudnovate, ljubavne karijere Slike sa…

69

Vrijeme u velikim gradovima prolazi kao pijanac ispod prozora posrćući i klateći se Nemam podataka o tome gdje se nalaziš Stil tvoga putovanja nije jednoličan da bi se mogao odrediti horoskopskim metodama Cijedila si snagu svojih pjesama iz dubine svoje duše ne upotrebljavajući opojna sredstva Ulučni svirači nadahnuti krhkom ljepotom koju si prosipala po trotoarima…

Hladne sjenke kasne jeseni otežale od rose klize nečujnim koracima preko mokrih pločnika do Kina Manaki Predstava je završena a meni se ne spava Putovah dugo, dugo, pod lažnim imenom, skrivajući osjećanja kao običaje koji odumiru, kao bludne misli negdje na dnu srca koje nije ni staro ni bolesno već umorno od čekanja, ispod golih…

”Ima nešto kod tebe što podsjeća… na samu mene”, reče mu ona, pa se sama sebi kikotom nasmija. On je visok… skoro dva metra a ona srednja rasa, čini se, da je tek do ramena mu narasla. On je muzičar, nadaren… a ona samo osluškuje…, ne umije ni da svira ni da pjeva… -zapjeva samo…

Iz kojeg svijeta dolaziš među ove ljude čija se imene ne pamte među ove žene čiji se dodiri zaboravljaju među ove poglede što postaju zli Iz kojeg svijeta dolaziš kad te nema u knjigama kad ne postojiš u zaboravima kad je u tvojim očima slika prvog buđenja kad ti vjerujem iako se nikad vidjeli nismo

Ti i ja smo cesto razgovarali bez rijeci. Sjecam se kako se smirujes i slusas svaki put kad bih ti dosla po utjehu, po snagu, po zivot, a onda me lijecis, i milujes. Sate smo provodili zajedno, mjesece, godine. Noc nas nije rastavila, niti dan. Sa tobom sam zivjela, gubila se u vremenu. Sa tobom…

U odaju tajnu, sjenovitu, zavirim cesto, sa strahom. Vidim ju, cuvaricu, Skrinju Pandorinu. Pod svjetlom tamnog mjeseca sija srebrenim sjajem. Bojim se utrobe njene. Ne prilazim, ne doticem, ne pomjeram, niti dahom, da ne probudim, oslobodim Tugu Strah Suze Nemoc Glad Uzas Zavist Umor Bolest … I Nadu Iako cesto cujem Krike iz njene dubine…

Ljubav je rekoše kada ja volim tebe i ti voliš mene … I kad si ti zvjezdica na nebu ili moj bijeli golub na drvetu… a ja medo sa coca-colom i čipsom na krevetu… Ili kad si ti čuko, a ja opet cica što napisa tebi puno pjesmica. Moguće… ali, to je tek početak, tek…

U mrtve sate,moje pjesme izlaze iz prepunog srca nagomilanog emocijama i traže žrtvu u koju će se useliti. Oči mi kriju bol,koja je iz dana u dan sve veća. Lutam uporno tražeći utjehu,dok me crna tjeskoba obuzima. Pijana sam od bez smisla. Ludim. Ne slutiš koliko želim da sanjaš moje snove, da postaneš dio mog…

Veni,vidi,vici Ćirina parola Esti su večeras pali  sred boja. Veni,vidi,vici grla promukloga vraćamo se kući pobjedom iz boja. Veni,vidi,vici a što sada radit u lov na Afriku za vrući safari veni,vidi,vici u lov na safari. p.s.posveta pobjedi BiH u nogometu

Na krivom mjestu, u krivo vrijeme Ja bezveze tražim probleme Samo da maknem krivnju sa sebe… Uvijek smišljam novu priču No detalji uvijek izmiču Nikako da se istina otkrije… No ti i dalje vjerno slušaš Dižeš glavu pa ju spuštaš Misliš da sve razumiješ… U svakom mom slovu uživaš Ili tugu dobro skrivaš Nažalost mi…

Gdje je to more gdje ribe u slobodi žive, gdje je to prostrano nebo gdje ptice slobodno lete, gdje li su prostrane šume i pustinje gdje životinje u slobodi trče. A mi, gdje li smo mi? da li smo slobodni? mislim da ne,a vi? jer život je kratak da bi shvatili sve. Zbog čega? možda…

Noć nas je dotakla Mjesecom Grijali smo oči Svjetiljkom nekom Napuklom U ulici U daljini se sjajio Dan Po nas dolazio. Korakom djeteta Ruke rastavio.

krugovi lijepi, tihi krugovi usredotočeno se šire i nestaju u pogledu u boji oka nastaju točke, početak i kraj – crveni natpisi za krizna stanja, ljude u zbrci znak prepoznavanja, krugovi i točke razočaranja upotpunjena ludnica u previranju osjećaja; prividno sama a ispunjena sasvim posve preklapanjima cjelina uključena u pogrešku izračuna radijusa kretanja među polarnim kordinatama…

Tuđe riječi žive u meni igraju se, slažu poredaju daljine blisko dalje strano slažu se skladno teku bez svrhe, smisao traže u crnoj tinti i razdiru dubine Tuđe riječi prijete polako, pregazit žude moje svojim čine govore ono čeg’ nisam dio smiju se glasno nemaju tišine šutnje, zatvorena usta ni sputane ruke

NE MOGU

Ne mogu ti kvariti srecu koju si nasao sa njom Ne mogu ljubomorna biti jer nemam pravo na to Ne mogu ni tugu sakriti , a htjela bih Ne mogu se radovati za tebe , a to me boli Ne mogu korak napraviti , opet me tebi vodi Oprosti Mili,ja zivot svoj bez tebe Ne…

Ni riječi nam više ne vjeruju Previše je granica Iza sklopljenog oka Ostalo Nenajavljeno Pišem ti Riječ dvije Tek da te sjetim Da čuvam još jutra u kojima smo bili

Vidiš li me ikada. Pitam se vidiš li me ikada. Neprozirnu pored rijeke, nestrpljivu ispod plahte, izgužvanu iza zavjese, nesmirenu ispod stola. Vidiš li me ikada. Samu u pustinji sa zrncima pijeska u ustima. Borbenu. Tihu. Istrošenu. Iz ormara čujem kaput koji se nosi samo u zimi. Grebe po vratima. Čeka tvoje dolaske i odlaske….

nije tajna da za mnom laju popovi i ministranti babe iz prvih klupa ne osjećam baš oslobođenje a ni strah al je panika što svevišnji njima vjeruje ne bole riječi ne više ne bole laži nikad više poneki zaborav samo zaboli najviše onaj njen…

JA

Na nebu je raj, možda kraj, izmaštani samuraj, na licu je očaj, ispod oka sablja bez dragulja na dršci, katastrofa. Plišani medo je na rubu kreveta, zaboravljen od dječjih zagrljaja, uperio oko prema nebu… Na nebu je raj, kraj, veliki zmaj, treperi, radosna zvijezda sa sabljom samuraja izigrava kralja. Ja sam tu. Tako mala, tako…

Tako sam Ljuta, Ljuta na sebe, Ljuta na tebe. Toliko sam dala, toliko još htjela, planirala ČUDA – s nadom potajnom U tom čudnom, brzom životu. I. .. na nekom vrhuncu htjenja, usred velikih planova, ostala sam sama. Puna, a prazna. Kome ću sve to sada dati?