Jednom kad vrijeme koplja nam ukrsti i utihne naša borba pred usudom uzaludnosti Tada, tek ćemo tada progledati Zanijemit’ možda ćeš, dragi a riječ meni strancem postati Teško je pisani zanos u sirovost pretočiti Vidim nas gdje stojimo tako u zimskoj hladnoj noći u noći samoće gdje i san plaši se doći Vidim svoje tiho…

Nešto nas, brate guši Nemirom sjećanje naše snove ruši Samotne duše lutaju danima prijezira Tražimo se, tražimo u vremenima Otrgnuti nadanjima Izgubljeni u vlastitim vjerovanjima Umorni od pitanja predajemo sjaj nepovratnim noćima Znam, često suza osmjehom se proli Znam, noć tvoja jaukom zoru moli Znam, brate Znam jer i mene boli. –  za Jesenjina  –

Ponovo sam odustala. A problem je taj što nisam ni pokušala. Oduvijek su govorili da on nije dovoljan. A bio je dovoljan. Uvijek je bio. Parale su se plahte dok se razmišljalo o njemu. I paralo se profinjeno srce dok je gledalo strah u oči. Bio je nevidljiv. I ponekad se činilo da nije stvaran….

Kad bi moje oči mogle zoru dočekati kad bi smjele otvorene,budne, pozdraviti ponovno svanuće i sa prvim obrisima svjetla sa tvojim se pogledom srele da sa izlazećim suncem ogrije mi nada srce umiruće… Kada bi sa vatrometom boja dolazećeg svjetla zaklonila sunce tvoja sjena siva da mi svjetlo zore ne zaslijepi oči da mi te…

pomalo čudan dan gore je sve u redu oblaci sunce nebo dole nešto gore praznoglavi bezdušni nepromijenjeni pomalo čudan grad nekada stari sada još stariji možda ljepši možda nestvaran čudna mala ulica neobičan odraz u ogledalu nekad’moj nekad’tvoj nikada samo svoj

Od svih Ljepota što živjele su i radosti što krasile su dane Ostala mi tek blijeda slika i miris tuge nepozvane Noćima kad razlije se pjesma i riječi dok grubo paraju tišinu srce tiho zagrli spokoj u prolaznosti užitka tražeć’ istinu Al’ prođu i noći iznova se predajuć’ u svitanje samo koraci teški ostaju da…

Zaista gledam u zvijezde ali vječnost ti ne mogu pokazati Šutim i živim budne snove sivilo tužne jave teško je pratiti Svijet nas sobom dijeli daljinom što beskrajima svojim vuče I prividno združene duše teže se od od rastavljenih muče Žaliti neću nikada za sjećanjem što danima blijedi jer spoznaja davna tiho govori za minulim…

Nečujno me napuštaš svjetlost tvoja ne mogu biti ti svoj ćeš dan vremenom što dolazi otkriti Molim svitanje da Suncem ti buđenja prati nek’ tvoj te put jedino k tebi vrati I ako jednom želje kao zvijezde razliju se noćima bez davnog straha ti zagrli radost svojih beskraja Sjeti se, dragi i kad samotni tragovi…

Mirne su se noći sakrile teškim maglama nesanice a posramljeni grešnik svjestan sebe pred čistim Svjetlom crno zaklanja lice Pokušala sam pobjeći da ne čujem sve te krikove da mi oči ne vide tamu i mukle njene strahove pokušala sam pobjeći ali od živog sna dalje ne ide I još ću jednom kao nekad prepustit’…

Ja padoh negdje usred tuge sto životom se zove Samotna duša luta trazeć spokoje svoje Vječno danima bez boje Noćima mučnim Teškim poput ove Vjerovati ne želim da zameteni su putevi k tebi I mostovi na rijeci snova odavno da već su srušeni Vjerovati ne želim predaja da miru jedina je nada Vjerovati ne želim…

Izgorjeh, znam Ostao razasut pepeo Vatri mojoj spomenik taj U tami ništa više do pepeo sam.. Ne dodirujem zemlju Nit mi Sunce obasjava dan Ne smješim se više Jer nikome nemam svoj osmjeh da dam

Nemirna prisutnost njena Krvari nevinom požudom mirnoću jutra Čuvam njen osmjeh hladne strepnje Dok gubi se tiho tajnovitom noći Ona srcu predaje vatru topline Plaho kidajući sobom okove davne tmine Duša svjetla čuva ljubav postojanja Svaka njena kretnja trzaj je probuđenog življenja U čežnji gole tišine drhti sloboda tek rođena Ona leti sada sama Ljepoti…

u ime naših prekratkih ruku u ime svih naših “ne smijemo” mogli bismo možda ako si i ti za malo si šaptati gadosti jer imam novi pseudonim znaš..

Ka sarlatan san luta sve te godine, popusia ceste bez stida i muke. Kad budu zvijezde gorile na tlu, kad budem cili przen od tvog pogleda, ja cu se odmorit. Kad srce pukne od vrucine, kad tvoja lica u meni udje, kad plavo nebo poplavi mi dusu, ja cu se odmorit. Razvalicu teret da ti…

U mračnom crnilu svoje klaustrofobične odaje tresem se vruć u bunilu dok mi žena na vrata laje Vezan za razvaljen krevet paracetamolom i temperaturom ne mogu reći broj devet ni doći do vrata dresurom Ženka mi je gladna i žedna cijelog ovog prokletog tjedna pa nek spozna apstinenciju i pusti bez smetnji menstruaciju Naučila je…

Dok tišina među nama luta ti ležiš i sanjariš polugola moj pogled te bolesno guta ne može se najesti od bola Iako si u mističnom snu ne mogu glatkoj koži odoliti polako prema međunožnom dnu idem stidnoj usni udovoljiti Već u polusnu kroz izvijanje pojavljuju se prirodni sokovi pa uz moje usmeno uranjanje vlaže se…

Teška sveprisutna glad u postelji za spolnim općenjem velika je posljedična jad koja nas ubija mučenjem Tri sata je u ovoj noći moramo tjerati zlu nesanicu vrijeme ne može da se zakoči ali možemo zapetljati obratnicu Čitam ti u raširenim zjenicama veliku seksualnu požudu drhtiš od nje u gaćicama pa ti ne dam depresiju turobnu…

Tvoje mi se srce zarilo pod nokte. I mada ne rado, ja ga ipak gnječim. Prezirući glasno tu mrsku dobrotu, u svom slijepom bijesu, svoju mržnju liječim. Tvoje mi se srce zarilo pod nokte. I zadnju kap krvi bjesomučno cijedim. I mada mi je mučno dok ga tako drobim, koliko te bolim, toliko si vrijedim.

želio sam u osami svojih jecajućih uzdaha  sagraditi mostove između tvoje raskvašene duše i moga već natopljenog reumatičnog ramena  sjedio sam i čekao  sve dok rukama nisam napipao tvoje osmjehe shvaćajući kroz izmaglicu zvukova probuđenog grada kako odlaziš u pravilnom raskoraku sa samom sobom prepuštena rukama hladnog sjevernjaka  od kojega se ježiš i uzbuđuješ tada…

Darovana nam je periferija prostora od noćne darežljivosti samo mogla bi biti i utopija naše magnetne grabežljivosti Nije toliko važno mjesto vatra je za nas glavni factor i naposljetku želim to tijesto da ja budem širokogrudni doktor Na anatomskim širinama tvojim, da usnama bdijem u poetičnim uskim dubinama da jezikom živahnim šijem Krećem tim radnjama…

Kliziš stazama gorke pohlepe da dođeš pomahnitalom udvaraču ali sreće ne žele da te zalijepe plamenu kao cigara upaljaču Na obzoru tihog poriva pokazao sam se kao ukazanje mičeš se od apstinentnog korova i skačeš na me za predanje Oko mene se omotavaš kao grešna nezasitna guja želiš da nas digne žarki ritam i osnaži…

Tvoja sam,iako me još uvijek tražiš u tuđim snovima Tvoja sam bila i onda kada sam u tvom snu drugog poljubila Tvoja sam oduvijek Vješta sam u skrivanju Savršena u bježanju Tražili su me i nalazili Voljeli i ostavljali Zato sam sada tvoja,ali ne vidiš me Zvijezde su ti zaslijepile pogled Zato još uvijek tražiš…

Primio sam ga. Bio je tvrd. Ležala si na boku i osjećala kako te bocka. Primio sam ga i stavio ga između tvojih bedara. Ležala si mirno, i čekala. Znala si što slijedi. Stavio sam ga i uveo ga u malu. Sve dublje, i dublje ulazio je u još jednu svoju pustolovinu.