Kolona ljudi hodi tamo gdje križevi uspravno stoje, malena crkva i maleno zvono čuvaju uspomenu pokojnih. Na grobnim pločama cvijeće, lumini plamičcima trepere, a ljudi kod svakog svog groba Oče Naš skrušeno mole. Sjećanja naviru svakom na  najmilije svoje, al majka kad moli za umrlo dijete u očima suze i jecaj bolni. Ni godina nije…

Kamo da pođem; da mi polje rasprostre ćilim i okuje trnjem divljh ruža, il pak na nebo; da mi zvijezde pjevaju u horu, možda k  sinjem moru; da mi ribice plešu čarojliju. Ne,nemam kamo poći, jer sve što imah srušeno je svakog dana,jučer,danas, ljubavna idila voljenog sva nastojanja i htijenja srušila se kao kula od…

Malena,malena pokaži mi obraza, da ti lišce vidim ja i pogled mi zaigra. Malena,malena moja srno gizdava, pokloni mi osmjeha s tvoga lišca blistava. Malena,malena u očima  plamen sja, vragolasti hod je tvoj da poludim skroz na skroz. Malena, malena pokaži se s prozora, pa mi mahni ručicom i pošalji cjelov svoj. Malena,malena serenade čuj…

Moje misli lutaju između boja i snova, do ne nastanjenih proplanaka od sivog kamena, do zaboravljenih kristalnih gora, u dubine zelenih mora, gdje ribe neonske plivaju i svijetle poput plavičastih balona, od kojih odskačem i letim, dalje i dalje iznad purpurne trave, bijelog cvijeća i šuma satkanih od magle, sad se osjećam slobodan, kao oblak…

Šušti tišina, nigdje budne duše. Šumi more. Budne su samo ptice što ranom zorom poje. Čujem krik, što dopire iz dubina i pitam se tko je. Ne, nitko to nije, to su samo misli moje. I dok pišem ove rime, čudne se riječi roje. Pružam ruke, uranjam licem u jesenske boje i plačem. Plačem jer…

Ponoć, otkucava turobno bat. Tišina, vječni mir noći, teška,sparna, ubija svu volju. Proždire, sjenu mjeseca. Depresija, krovovi krvavi, kuće  mauzoleji utvara. Nečiji duhovi, lutaju, šutke prolaze, zastajkuju, mrmore, sablasno gube razume, padajući, svijetle voštanice. Strah noći nitko ne nazire. Bubanj, bubnja u utrobi, gori vječna vatra. Trpe, vječno mladi muževi. Rascjep, bezdan, troše se, urlajuć…

Pjev usnuli ptica, kroz misli mi se roje, kao da sam lutalica, što luta sam za nas dvoje. * Ti si kao vjetar, tako nestvarna i snena, a ja uvijek kasnim za metar, jer brža si od vremena. * Kako da te stignem, kad bježiš mi kroz ruke, i kome da čašu dignem, jer tvoje…

Rominja,rumori,žubori kiša u ponor moje duše, curi, kliže i poput plime gorki pelin diže do ruba tišine što prekrilesu davno neke stare kmice, obojale  sjetom moje mlado lice. Ljubav,slast i gordost taliri su stari, izgubljeni putem… U prašini života tiho snatre, dok na mokrom drumu, uzalud se trudim rasplamsati neke nove vatre. I žarom talira…

Poput oseke i plime, dolazio si i odlazio moru godinama… Radovala sam se svakoj plimi, trčala za osekom, moleći da mi te vrati, da ne otplivaš iznova u morske dubine. Uranjala sam kao dijete u nove valove plime, s tobom u srcu i tvojim imenom na usnama. Ali ove noći, nisi došao na pjeni od…

Kraj šume na cesti  ispod malog mosta, gdje potočić ko zrcalo blista, jedna djeva pletenica plavih, u haljini bijeloj lepršava, ko vila. Njedra su joj mladenačke, lijepe, struk tanašan, a bokovi ko stijene, hoda gipkog se nagledat ne mogu, obraza najljepšeg što Bog može dati. Isplela je vijenac od poljskoga cvijeća, na glavu ga stavljaše…

I reče… još prve noći kada se sretoše, kako on ne piše pjesme. Pretežito… to samo rade žene. One su osjećajne, sanjalice… slabašne il’ plačljivice… Ne priliči muškom rodu da stihove neke piše, Mislim… pa muško je… -zar objašnjenje treba više? I reče on… a zalud sve jer ne znade… da ona nikada ljude ne…

samo

Oslobodi me nemani ove Neka misao patnju rastvori Tamo gdje srce me zove Tamo gdje ideal gori Jedna dimenzija nova Obalama vječnosti me nosi Gdje tišina udiše slova Kao zraka sunca na rosi Površina ljepotom diše Dubine odjekuju tiše Progledam tijelom svojim Da dušom život krojim Dok iluzija zemlju njiše Beskraj moje misli piše.

Još zadrhtim kao list na vjetru dok prolazim tvojom ulicom. Prazan i tih tvoj mali je dom. Još pamtim tvoj lik, u duši mi lom. Sve naše slike u srcu čuvam, čvrsto stisnute. Od svijeta skrivam ih ko školjka bijelo biserje. A ti, mirno snivaš na brijegu gore, pod ledenim kamenom i čuvaš me u…

Mrtav hodam tamo negdje dolinu nepoznatu gledam, nema cvijeta,nema nikog samo tanka blijeda silueta. Ona zbori prodorno vriskom dođi amo, to je tvoja duša, patit ćeš gorko u dolini ovoj gdje dolazi neman bijesna. Krv i suze i znoj teški prolijevat ćeš ovud svuda, riješiti se nikad nećeš savjesti,  ovog teškog suda. Od okrutnog sna…

Lutka od soli Na stijeni strmoj, Stoji lutka od soli. Pjeva tužnu pjesmu, O ljubavi i boli. Bijela joj na vjetru kosa vijori Isprepliće se i uvija, Tihim šapatom mora, Žalosne  riječi ona zbori. Dok valovi se razbijaju o strmu stijenu, Ona tone sve dublje… More potiho guta njenu tužnu sjenu. I svaku put kad…

ostavi malo mjesta tamo negdje iza za cime rijetko pruzas ruke ostavi malo mjesta pa kada krene pjesma da te bar to podsjeti na one noci ostavi malo mjesta jer svakom treba rame jos gori taj plamen ali ga ja manje zato ostavi malo mjesta ne nije prerano da zato smo mladi lose je sada…

Imao sam sinoć strašan san, usred bijela dana gurnuše me nevidljive mračne sile u šareni tramvaj. A slutim kako ptice pjevaju… Zalud… brzo mi utihnu, naš tramvaj juri, juri… nestaje u tminama podzemnog tunela. Metež ljudi oko mene: Očajne udovice raspuštenice… i smežurane usjedilice. Krvave oči… Svuda… kao pihtijasti jastuci veliki podočnjaci… Svi ćute… i…

34

Ne tako davno drhtao sam slušajući tvoje pjesme koje, bez finesa što zamagljuju suštinu stvari, pjevaju, djevojački nježno, o neponovljivoj avanturi života Sada kada nas maska ljepote definitivno prepušta provaliji usamljenosti neuhvatljive uspomene, koje kroz duše prodiru u naša tijela, kao staro melanholično sunce obasjavaju ljepotu minulih godina

Idem, idem od uspomene do uspomene čežnjivo se osvrćući na dane kada smo obilazili kafane i uz muziku i pjesmu tjerali tužne misli naših srca Niz koje polje vihor tjera ružu do tvoje usamljene duše nedohvatni prijatelju moj Moj jarane Sulejmane Govorio si kako me nećeš zaboraviti ali riječi ne znače ništa Privremeni rastanak pretvorio…

Cvijetiću,što treperiš na vjetru reci mi, odkud tolika ljepota? Da li je tajna u kapima kiše ili suncu što te grije? Vidim da prkosiš i vjetru dok ti uokolo latice rasipa, dok te nježnu,namjerno savija. Stani,vjetre, ne puši više, ne kvari ovu ljepotu nemoj nježnu da je slamaš. Rastjeraj,samo oblake sive…

GIBAK JEZIK VATRE GMIŽE KROZ KAOS ČULA, ŽENA CRNOG BEDRA RASIPA  BIJELI ŽAR ŽIVOTA U SVOJOJ BRZOJ KRETNJI, NJENA JE KOŽA OPORA POPUT  NEDOZRELOG VOĆA, NEUKROTIVA NJEGOVOM  VALU…

ključ

Stoji na raskrižju, životom ispunjena A tišina melodiju stvara. Kako živjeti i Samoćom ljubav stvarati Kad misao me goni i krvlju vodi. Jedna je bila Kao svaka druga u mojem srcu vječna tuga.

Koju to snagu imaš u sebi Da me uvijek iznova odvedeš Na polja mirisna U večer prekrasnu Kada te opija ljepota običnog zalaska sunca Koju to moć u sebi imaš Da mi uvijek vratiš Osjećaj da je život lijep I da u njemu ima mjesta za me Da sam žena Ispunjena Da sam Sretna I…

Sjedim pored otvorenog prozora udišući miris benzina i cvijeta bijelog bagrema koji pomiješani, na užarenom asfaltu, nekom čudnovatom alhemijom vraćaju nešto davne nježnosti Nisam znao da li si zaljubljena u mene, potpuno neobuzdano Kao što nisam znao šta se dešava u tvom tijelu i tvojoj glavi I ne znam šta je bila tvoja namjera kao…