TVOJA

Zagrli me noćas rukama od vatre neka u tvom zagrljaju snagu čitavog svemira osjetim. Ljubi me noćas usnama od plama u poljupce svu svoju želju unesi. Noćas sam tvoja, noćas u pepeo me pretvori, u prah me smrvi, bez riječi me voli jer noćas tvoje dodire trebam, noćas želim biti dio tvog sna.

Bar još noćas iskreno me voli Srce dušu daj mi biće svo Jer neuzvraćena ljubav boli Ti još nisi upoznala to Samo noćas od srca me slaži Da si moja reci mi pred svima Da me voliš kao riba more Pa me vrati valovima Damir Maras

Zvuk potpetica, miris jazza, njena silueta šulja se kroz dobro odmjerenu buku. Raspuknuti asfalt usporava njene korake, ali ona ne odustaje..ne, Ona grabi, napreduje, grize. Da. Samo obzervacija. Nekako me ovaj vihor podsjeća na sreću. Na nekom sam mirnom mjestu, negdje u pustoši i slušam usamljenu sirenu vlaka. Daleko, daleko… Priznat ću vam, oduvijek sam…

Budim se noću, u praznoj postelji, sam na kraju svijeta i mislim na dane kada si ostavljala  mirise svoje kože na mojim čaršafima, jedanput ili dvaput nedeljno govoreći, Uzmi moje srce i učini da budem sretna Dani, kada se nismo plašili samoće ni bola, ostavljeni kao otpaci i starudija polahko, kao drevni gradovi, umiru u…

Tražila sam te na uglovima ulica, pod krovovima starih,zbijenih kuća u gradskim središtima, tražila te po usnulim  poljima i u hladnim vjetrovima sa sjevera, Istino moja. Listala sam po starim,pozutjelim knjigama, sjedila na hladnim,kamenim klupama božjih hramova čekajući tvoj dolazak, Istino moja. Hodala sam bespućem plavog neba, zaustavljala se pod sivim oblacima moleći da se,kao…

Priznajte, bilo bi vrlo nezgodno da čovjek pase travu. Zato ona prvo, prolazi  kroz kravu. A čovjek… on samo čeka, da tamo se pretvori u čašu svježeg mlijeka. Tada kaže travi: “Zahvalite molim Vas, u moje ime kravi, što se umjesto mene, tim groznim poslim bavi  🙂 ” .

Pustite mi ljubav neka spava Umornu i izmučenu tugom Svoje poljupce i zagrljaje Bar večeras dajte nekom drugom Pustite mi ljubav neka spava I krenite drugamo u đir Konačno je u ljepoti snova Opet našla izgubljeni mir Pustite je da sa smješkom sanja Neka snagu izgubljenu vrati Ujutro kad zora svane Bit će spremna opet…

Sanjam tvoje ruke kako me miluju, tvoje usne kako me dodiruju i pogled tvojih očiju kako ponire u mene… Skidam osmjeh sa tvojih usana, spremam ga u rimu svojih stihova kao sjećanje na jedan kratak dodir Sudbine.

Snovi! Kad je tuga, kad cvijeće vene, kad se tama spušta, kad misli blijede, kad… kad nisi uz mene. Snovi… Praznina…

U nebu punom plača dok tupi koraci praznim hodnicima odjekuju i u jeci svoju tugu umornim suzama isplakuju… vapaj za srećom kroz labirinte žudnje svoj strah potiskuje i u osvitu zore u ispruženim rukama u jednom pogledu punom nedosanjane ljubavi ispušta svoj san a moju dušu ispunja tvojim imenom.

Tebi šaljem pjesmicu ovu, Kraljice neba, podari mi snagu odagnaj mi misli, oku što vidješe grozote stoljeća mnoga, zemlje umorne od ljudskih stopa, molitvom molim, za milost, za svijet, za sestru, za brata, prijatelje moje, za umorne ljude planete ove. Sklopljenih ruku suzom u oku mom, osjećam svu bol Tvoju sina raspetog, i blagost Tvoju…

Daleko od tudjih pogleda probudi me, razjuri moje ludilo, zbaci kosmare sa mene, jedino ti to mozes! Ne daj mi da sanjam, hajde da zivimo snove, ti si taj koji ce uspeti da procita moje misli! Daleko od realnog mi znamo nas, i svako zna sebe, dobro je da smo zivi! Negde daleko umiru snovi,…

Zavitkana vo carsafi od tisina se kacuvam na liceto na zalezot ne davam da zaspie vesto i brzo mu gi kornam trepkite mu ja topam bojata i od nea pravam zlatnici so zestina se brani zalezot a jas ne popustam mu gi kradam ocilata i obetkite place zalezot no nema da bidam milostiva zatoa sto…

Ne,nemoj misliti da sam slomljena od tvoje prevare od tvoje izdaje ja samo zastajem na tren da predahnem od Života. Ne,nemoj misliti da sam poklekla bez tvojih nježnosti bez tvoje ljubavi ja samo zastajem na tren da odmorim dušu od teškog puta. Ne,nemoj misliti da više ne znam dalje bez tvojih pjesama bez tvojih dodira…

Ne plači ljubavi što si sam, Ti me nikada nisi znao razumijeti. Ja sam možda i bila samo pjesnik, Nejasan da ga pročitaš, Možda sam bila samo zraka Koja ti se uvukla u život, A nikada nije učinila baš nikakav korak. Ne plači ljubavi, Vrijeme prolazi, Mi se mijenjamo, Možda smo veći i stariji, ali…

Ti si sloboden i ogranicen covek ti si magnet za losi misli ti sto so rasipan kompas go baras vistinskiot pravec vo zivotot znaj deka tvojata sreka zavisi od mene ti sto tragas po radosti a ne znaes deka tie se samo momenti na uzivanje i vozbudlivo dusevno patuvanje ti kazuvam deka mojata sreka zavisi…

Hajde…dođi, dodirni me više. Okrzni makar moje usne svojima. Sve što odavno hoću da ti kažem, stane u par riječi koje me strah reći. Da, sada znam. Ja znam da te volim. Jer što je sve ovo, i kako to zvati ? Sada kada znam, nek bude što bude. Neka svijet se sruši. I ti…

Kad ugledaš jednom prosjaka kraj puta Što smrknuta lica i pogleda šuplja Bez cilja se kreće kao da luta I djelove slomljenih srdaca skuplja Upitaj ga tada kako mu je ime Pogledaj mu lice i u oči snene Pa ćeš u tom liku zgurenom od zime Prepoznati,dušo,nekadašnjeg mene Ništa mu ne reci,sve će on već…

Nosi me neopisva snaga,kao da lebdim… izvan ovog slabog tijela i slike se redaju ispred ociju,jedna za drugom tamne ulice,zgrade,automobili… guzva i ti ljudi,njihove sjene… koraci brzi i sporiji,manji i veci… idu prema meni i gledam cas na jednu cas na drugu stranu, izgubljena kao da lutam bez cilja a znam taj put i znam…

Imali smo svijet u očima, tragove zelenog bršljana i miris jorgovana… Ostalo ništa nam nije. Imali smo nebo u dušama, u pjesku otiske stopala i valove s bijelim krestama… Ostalo ništa nam nije. Imali smo pjesmu u srcima, bezbroj rimovanih stihova i nježne osmjehe na usnama… Ostalo ništa nam nije. Ja sada tugu imam, duša…

Večeras je tako teško pronaći riječi za sve sto me boli, što želim ti reći. Boliš me večeras kao što nikad nisi, sve lažno noćas u meni- ti si. Zato ne reci ništa, samo me gledaj, po zadnji put me nikome ne daj. Sutra kad svane, tko zna,mili, hoću li znati da snove smo snili….

sunce

beskraj plavetnila u oku ugašen zaboravljeni osmijeh na oblaku nestalne vjere zaboravio je da se vrati nećeš nikada sagledati nesagledivo postojanje mene u tebi i nas u nigdini i nećeš nikada otići pobjegavši zauvijek s mjesta nepočinjenog zločina jer žrtva se u suncu iluzija ogleda sanjajući buduću prošlost nas

Blijeda poput izgubljene nade Krenula je pored mene leći Onome tko snove krade Volim te je nemoguće reći Prozirna ko prvi treptaj zore K meni prazne ruke širi Oganj kojim moje usne gore Hladna duša ne može da smiri Vječno će ko ljetno sunce sjati Vrela bit će ljubav moja Ne mogu je srcu dati…

Denovite se sankaat vo site sezoni idninata trca na potpetici problemite tropaat na vratata a niz prozorcite vleguva ubavina se pridrzuvam kon zavetot za molcenje a temperamentite sto gi poseduvam psihologijata dosega ne gi desifrirala koga ke se skrsat skalite ke si najdam bogatstvo knigite ne se tuli no so niv se gradi nesto velicestveno…