Ka sarlatan san luta sve te godine, popusia ceste bez stida i muke. Kad budu zvijezde gorile na tlu, kad budem cili przen od tvog pogleda, ja cu se odmorit. Kad srce pukne od vrucine, kad tvoja lica u meni udje, kad plavo nebo poplavi mi dusu, ja cu se odmorit. Razvalicu teret da ti…

U mračnom crnilu svoje klaustrofobične odaje tresem se vruć u bunilu dok mi žena na vrata laje Vezan za razvaljen krevet paracetamolom i temperaturom ne mogu reći broj devet ni doći do vrata dresurom Ženka mi je gladna i žedna cijelog ovog prokletog tjedna pa nek spozna apstinenciju i pusti bez smetnji menstruaciju Naučila je…

Dok tišina među nama luta ti ležiš i sanjariš polugola moj pogled te bolesno guta ne može se najesti od bola Iako si u mističnom snu ne mogu glatkoj koži odoliti polako prema međunožnom dnu idem stidnoj usni udovoljiti Već u polusnu kroz izvijanje pojavljuju se prirodni sokovi pa uz moje usmeno uranjanje vlaže se…

Teška sveprisutna glad u postelji za spolnim općenjem velika je posljedična jad koja nas ubija mučenjem Tri sata je u ovoj noći moramo tjerati zlu nesanicu vrijeme ne može da se zakoči ali možemo zapetljati obratnicu Čitam ti u raširenim zjenicama veliku seksualnu požudu drhtiš od nje u gaćicama pa ti ne dam depresiju turobnu…

Tvoje mi se srce zarilo pod nokte. I mada ne rado, ja ga ipak gnječim. Prezirući glasno tu mrsku dobrotu, u svom slijepom bijesu, svoju mržnju liječim. Tvoje mi se srce zarilo pod nokte. I zadnju kap krvi bjesomučno cijedim. I mada mi je mučno dok ga tako drobim, koliko te bolim, toliko si vrijedim.

želio sam u osami svojih jecajućih uzdaha  sagraditi mostove između tvoje raskvašene duše i moga već natopljenog reumatičnog ramena  sjedio sam i čekao  sve dok rukama nisam napipao tvoje osmjehe shvaćajući kroz izmaglicu zvukova probuđenog grada kako odlaziš u pravilnom raskoraku sa samom sobom prepuštena rukama hladnog sjevernjaka  od kojega se ježiš i uzbuđuješ tada…

Darovana nam je periferija prostora od noćne darežljivosti samo mogla bi biti i utopija naše magnetne grabežljivosti Nije toliko važno mjesto vatra je za nas glavni factor i naposljetku želim to tijesto da ja budem širokogrudni doktor Na anatomskim širinama tvojim, da usnama bdijem u poetičnim uskim dubinama da jezikom živahnim šijem Krećem tim radnjama…

Kliziš stazama gorke pohlepe da dođeš pomahnitalom udvaraču ali sreće ne žele da te zalijepe plamenu kao cigara upaljaču Na obzoru tihog poriva pokazao sam se kao ukazanje mičeš se od apstinentnog korova i skačeš na me za predanje Oko mene se omotavaš kao grešna nezasitna guja želiš da nas digne žarki ritam i osnaži…

Tvoja sam,iako me još uvijek tražiš u tuđim snovima Tvoja sam bila i onda kada sam u tvom snu drugog poljubila Tvoja sam oduvijek Vješta sam u skrivanju Savršena u bježanju Tražili su me i nalazili Voljeli i ostavljali Zato sam sada tvoja,ali ne vidiš me Zvijezde su ti zaslijepile pogled Zato još uvijek tražiš…

Primio sam ga. Bio je tvrd. Ležala si na boku i osjećala kako te bocka. Primio sam ga i stavio ga između tvojih bedara. Ležala si mirno, i čekala. Znala si što slijedi. Stavio sam ga i uveo ga u malu. Sve dublje, i dublje ulazio je u još jednu svoju pustolovinu.

Jedno poslijepodne gaćice si skinula i pogledala me: Dođi, liži – rekla si. Raširila si noge. Spustio sam se na koljena i stavio glavu među tvoja bedra. Moj jezik dodirivao je njene rubove, lagano i nježno. Potom sam je lizao cijelu, sve jače,  i brže. Klitorisom je jezik klizio; lizao, draškao, dodirivao. Potom je u…

Vlak

Opet čekam vlak. Tulipan procvao Bird is the word? Ne, nije ptica već cvijet tog stabla Everybody heard? Ma čuo i zadnji prosjak kako prošo stari vrtlar niz betonskih šuma uz ugljični-dioxid u sivoj prirodi šareni se stablo njegovog srca umornog, ne ritmičnog. Uzeo škare obrezo drvo Da iz prozora ne gleda kako lijepo cvijeta…

Gledam te ptico kak* širiš krila i slobodno letiš prostranstvima neba, prelaziš granice bez da ikog pitaš sloboda pusta za tebe je sveta. Gledam te samo kak* podižeš *tiće u kljunu im nosiš i hraniš nježno, u gnijezdu ih griješ k*o prava majka i tvoriš nove letače neba. Kad cvrkutom tvojim dozivaš tugu il* kad…

OSJEĆAM STRAH I BJEŽIM ALI OPET VRAĆAM SE I IZNOVA SE SA STRAHOVIMA OD SEBE SAME OD TEBE SUOČAVAM BOJIM SE I SVOJIH ŽELJA OBIČNIH LJUDSKIH HTIJENJA I SREĆE ČAK BOJIM SE I OD NJE SKRIVAM SE U SJENAMA TVOJIM

Svojim tamnim očima bodeš me u dubinu duše čujem svojim libidnim ušima kako me tvoji estrogeni ruše Cijelu nevidljivu predradnju odvijamo u običnoj kuhinji servirana si mi na pladnju i samo se uz mene uspinji Tvoje čipkaste slatke gaćice ne daju mi naročitog mira idem te skinut ispod spavaćice da mi se otopiš poput sira…

ne nisam ja volela tebe meni je trebala ljubav ljubav u recima sto miluju u ocima sto pogledom kazuju sta dusa sneva do beskaja osecanjima do  bola ne nisam ja volela tebe ja sam volela sebe.

U mračnom gradskom parku punom oštre hladnoće tjeramo monotoniju gorku pomoću naše ljubavne vrućine Strasni poljupci nisu dovoljni želiš ovlažiti dubok dekolte vremenski uvjeti nisu povoljni ali važniji je tvoj prsni separe Uzeli smo jahačku poziciju za tvoje grudno zadovoljavanje pa krećem u slinovitu špediciju i počinjem svoje uplivavanje Svakim dodirom vrška jezika zastenješ na…

Kad pogledam svoju baku vidim jedno tuzno lice. To je lice moje bake zbog jedne na mozgu jabucice. Moja baka mnogo voli velike lubenice, pa sjednem o ispod grozdja pa jednu po jednu. Tako ja i moja baka. Sada nista nema smisla kada baku svemi boli, nema osmijeha na njenom licu cak ni kada pogleda…

I ne pitam se da l’ i danas k’o nekada cvatu isti tulipani i visibabe…; i da l’ dvorište k’o nekada mirom diše… kroz mirisne krošnje jabuke i trešnje… I ne pitam se ništa više… kad srce sve i ču’… i vidje… I u svaku poemu perom zadjeva behara bijelog po grančicu jednu, i proljetnim…

Ti me svjesno mučiš. Sve čupaš iz mene. Svaki sitan korijen koji mi nešto znači. S bolesnom strašću odlučno zatireš, sve tragove sreće koje možeš naći. Ipak, još se držim. Rugam se životu. Njegove mi kandže na igračke sliče. A kada me zgrabe do suza se smijem. I korjenje novo, još u meni niče.

Sve sto dolazi s neba bozanstveno je i savrseno i ta kapljica sto pade uz svecani let dodirnu suhu zemlju  i rasprsi se u tisucu dijelova jos manjih,savrsenih oblika poput kristala al cim dodirnu zemlju suhu, ispucalu nestadose kapljice… I sto ih je vise padalo,jedna po jedna igubise se i nisu vise sto su bile!…

napukli se glas šapatom provlači kroz vjetar grad se otapa u sivilu ideja očerupane ptice upotponjuju krajobraz urbanog smetlišta životinjskih vrsta rijeka smireno žubori ukroćena kamenim okovima drveće uzbuđeno treperi probuđeno jutarnjim gradskim životom sve ovo podsjeća na proljeće

Ljubavi!Nisam ti više prijateljica. nisam tvoj čuvar,a ti moja gospodarica. Ne!Ne dajem ti više,mjesto na tronu, niti imaš glas,koji sliči ljubavnom zvonu. Topiš mi se,ko na dlanu kocka leda. Ispariš mi kao jutarnja rosa. nemam više moći,više mi se neda, da borim se za tebe,dok me tuge žanje kosa.   Ljubavi rekla si mi zbogom…