Duga trpnja, bol, laž, već dugo laž. Primam, vrištim, skupljam, dugo skupljam. Napor da prevladam i živim. I uvijek suze. Otupjelost, ispraznost – već dugo traju u meni. Što sam ja manja ti si sve veći. Ubio si me – nas. Zašto? Zatvor. I tri slatka čuvara. Oni me čuvaju i paze da ne zagazim…

Dođi! razgovaraj sa mnom. Vidiš! sam sam. Što radim? da…radim- gradim vrtove cvijeća. Da…gradio sam kuće za zaljubljene. A meni! da… a meni. Da…gradio sam, vrtove bez cvijeća. Da…gradio sam kuću za osamljene, da…imao sam i trešnju trešnju bez ploda. Razgovaraj, ne idi, vrati se, vidiš da te molim. Dođi, vidiš da sam sam.

Nesretno je tijelo Više nije uz njeno Ne osjećaš dah na vratu Tihe šapate u kasnom satu Nema više poljupca u zoru Buđenja uz jedinu tvoju I praviš se da spavaš U mislima još tragaš Ona ti ne da mira U tebi je još uvijek živa Svog anđela je gore našla Zauvijek je zaspala Zašto…

Budi tu Na putu kroz vrijeme strpliva i svjesna prolaznosti kao stranac u noći zagrli me svojim pogledom putujući od stiha do stiha Budi tu Nemoj stati zapjevaj, pošteno od srca, o dobrim danima uhvati povoljan vjetar i napusti prozor svog djetinjstva, kao ptica koja približava nebo noseći svoju čežnju, kao neku sitnicu Budi tu…

Jednoj ženi koja je, vjerovatno, pokušala da me izbriše iz svog sjećanja upućujem ovu misao Dešavalo se to i ranije, kada gosti odu, a srećne porodice pogase svjetla, da se osvrnem po svom zbunjuju}em jadu prizivajući duhove tvoje i moje Gdje su nestali dani kada smo smišljali kako da ugodimo jedno drugom misleći da se…

Kakav život, koja sreća, jesam li to snio! ne ne… to je stvarnost a snovi su nešto drugo. Zarobljen,okovima vezan snivao sam svako veče, lijepu dragu moju djevu gdje uzdiše ljubeć mene. Al života nema više, niti drage djeve lijepe, otišla je  zvjezdam sjajnim da trepere zovuć mene. Ako imam trunak sreće pozvat će me…

Kuda sam žurio ? Ostalo mi sjećanje jedno, na dane i noći… sve one svijetle ulice, hodnike, i prostorije ovog sada mračnog života. Nikog sem sebe nisam vidio. Mnogo… se vidjeti trebalo. Tim istim ulicama… hodnicima, prostorijama… koračali su ljudi, kao i ja, uvijek isti… od mesa i krvi. Krile su njihove oči sve što…

Idila

Moja draga pričat ću ti priču, o idili jednog moga dana, kada sjedim na livadi cvijetnoj, polju, moga dragog zavičaja. Raskoš boja cvijetnih aranžmana, ponese me jednom žutom cvijetu gdje pčelica ljubi se sa tučkom, ritmom krilca, izvući što više nektara. Leptiri plešu svoj sjajni bolero, maslačaku dosta svoje bijele boje pa niz vjetrić latice…

KAZI MI

Sto je ljubav , ne zna nitko Sto je patnja, zna svatko Sto je besana noc Sto je ceznja Sto su dani bez tebe I sto je smisao tebe Kazi mi.

JESEN

I ova me jesen na tebe sjeti I ova jesen bez tebe prolazi , Nem nas vise nismo ni bili Samo je srce ceznulo I o ljubavi snilo

Na mrtvačkom odru, izborana lica u crrnom odijelu prekriženih ruku, s krunicom u ruci leži mrtvo tijelo mog najdražeg i voljenog oca. Bog je milostiv,dat će mu kutak raja, da  uz moju majku opet se nađe uz Božju pomoć,molitvom vjernom, s nebeskih visina paze na mene. Zadnji put ljubim to milo blijedo lice, tuga mi…

Ljubav je i kada te ne volim kada sam ljuta, kada nisam svoja u bijesu i mučnini ljubav je ne blijedi, ne nestaje ona me čuva kada misliš da odlazim Ljubav nije osmijeh što traje mir koji u zagrljaju drži ne ispušta spokoj, ritam kiša Ljubav je stalno previravnje, traženje posustajanje tek nesigurnost je čini…

ja nemam odgovora na tvoja pitanja ja ne tražim tvoj glas u moja svitanja ti si moj od početka svijeta i prije rođenja svih i prije kiša i planina i sve što poznaš – ja sam bila, zbog tebe haljinu kroji mi sunce da pogledom uhvatiš onaj ton cella i obujmiš me nježnom pjesmom, poznam…

Drhatom mu srce tijelo tresti stade, za njega se lati, na zemlju pade i nebu zavapi: ”Neka stane… neka stane Bože vrijeme…” Sa neba prošaputa od Svjetlosti glas: ”Ne može… stati, – tvoje vrijeme, dušo, sam si ti.” ”Ali prebrzo ide… prebrzo mi teče”, drhtavim glasom čovjek nebu reče. Svjetlost se još više ukaza… zatreperi…

GUBITAK

Ej, ja se gušim. Zato što je jesen, zato što je kesten pao, zato što si zaboravio moju tišinu. Ej, ja se topim. Zato što je jesen optočena suncem, tvojim imenom, tvojim uzdahom i tvojim teškim okom na mojoj cipeli. Sram. Život. Prebirem radosno po prošlosti otkinutog lista. Ej, jer ti suza blista, luta, zadržava…

Vrti se. Vrti se žlica u čaju. Lipa u gutljaju. Miris u srpnju prodro je u rujan. Neobično i teško. Nije to smijo. To je nedopušten prijelaz. Srpanj je srpanj. Zjenica plava poput dubokog mora hvata plimu. Čekaj je. Nemoj otići. Nemoj ni ostati. Nemoj se zahvaliti. Nemoj se osvrtati. Zavjesa se vjetrom probudila. Vrti…

RASTANAK

Mogu te voljeti, ali i ne moram. Opet sam sanjala lutke koje dišu. Učinilo mi se da žive skaču s prozora i nijedna nije skočila. Umorila se moja ulica od mojih pogleda, tamo, gle dolje, tamo, u parku, ispod klupe, u šahtu, tamo se sakrila. Mogu te i ubiti, ali i ne moram. Trebalo bi…

Bože!Sveti!Svemogući udjeli nam pute svima, nek mi susjed pomoć bude a neznanac pastir mira. Da ratova nema više da pobjedi ljubav Tvoja, među pukom da talasa oda šreće i radosti života. Da Te ljube ,da Te štuju puk cijeloga svijeta, podari im sretne pute, da se ljube,  da se vole. Čak i onog,ko  zala se…

Šumom vlada spokojni mir i tišina, šuška se o povratku šefa Jure zeca. Medo Pero brunda nije mu po volji da  zeko je okupiro cijeli teritorij. Medo se odmah spremi mafijašu starom liscu, da preuzme zeku šumu i Juru za glavu skrati. Al lisac nemoćan je zeko mafiju vodi a sudac sova Maja korupcijom se bavi….

Sjeta

Polako pada noć utihnu život u selu, mati večeru sprema, za stolom u tišini sjedi moj ćaća. Zvono će zvoniti večernju mi djeca smo još u štaglju zove nas glas mio,znamo; mati krunicu će molit. Sjetno se sjećam dana idile  mirnog seoskog raja moje premile majke umorna ćaće od rada.

Nisam se promijenio Opet sam ispao budala Sjedni večeras tu pored mene Da zadnji put nekome kažem hvala. Čini se kao da nemam snage Nikom više prkositi A radije bih prodao taj ponos (o kojem pričaju) S kojim se teško nositi. Siguran u sebe Samo kad treba krenuti ispočetka U tišini moje sobe I tako…

Blair

ja nisam žena, ja sam vještica na lomači palim sve vrijednost i vatrom dotičem neuspjehe ja nisam žena, ja sam livada ne postavljam stol i ne hranim ja nudim ljepote nekorisne ja nisam žena, ja sam kiša ne ispunjavam dušu već ispirem dobrotu ja nisam žena, ja sam more neucrtano na karti nepredviljiva razaram obale…

mjesto počinka u sjajnoj noći olakšanja sred udaha, sanja – izgubljene misli, stanja, tmasta smola po meni se valja. ni spokoja dana, u tišini samovanja, duge duge prihvaćanja hologrami svijesti, sadržaja. nit’ san snijem, nit’ on mene – tek svitanje kaos prene, žudim čuti komešanja, kretnje ali ćutim posvud sjene – izgubljenih, ostavljenih duša breme…

nebo nam se čudi nebo nam se smiješi krajičkom vjetra umara nam oči hrapavim zvijezdama misli na nas i traži da smo sretni na ovoj planeti a nismo ni bježali da spoji nam trag prve jeseni ove godine mokroj od kiše i nisam ni slutio da ćeš mi se desit reče kraljici kraljici nevještog stiha…

Ruke držim sebi, a u mislima ih pružam k tebi i one te nevidljivu grle, po tvome tijelu hrle da potrebe moje nemirne duše pretvore u stvarnost. I povjerovah, makar nakratko, kako dodiruju sreću. No i trenutak je dovoljan za snove da se sruše kad se oči moje otvore i opet me sjete kako si…