Neprepoznatljiv iza svojih laznih lica stotine laznih osmjeha grimasa i emocija da se zapitam jutrima pored ogledala ko sam ja? Gledam lice koje ne poznam “Skivam li se od samoga sebe”? Moguce je da sam zivio negdje drugo u nekom drugom gradu u nekom drugom stoljecu bez shvatanja da moje danas i moje juce cine…

Kaljave su cipele kroz zemlju gazile Sve dublje ostavljale oziljke tezine… Oblika milion…k’o sjecanja… Sjetom zamaglile stakla svitanja Sa prljavim prstima ispred ociju Prijetecim… I velike su se kise kao kristali kotrljale Niz ledja, Oblaci se stisli u svoje sivilo K’o nerazdvojni prijatelji… Teg na vratu Grc na licu Treba nadmudriti sebe Mozda bih ti…

Ceremonija moje patnje tek na pocetku je crnica zemlja pod noktima koje grizem. kraj. Nije ljubav niti pakost niti bolest nije niti ocaj sami sve je to, zajedno skupljeno, i u srce moje uneseno. Do neba sam plakao ali zid od oblaka nije dao molitvama da prodju do Njega zaludan trud. Ceremonija moje patnje blizi…

Trčala sam ti U susret U haljini bijeloj Bijela od ljubavi Livade su me nosile Trava me ljubila Noge su mi zemlju doticale Zrakom sam ko’ ptica letjela Evo me Stižem U letu sam pjevala Pa sletih na grane tvoje Koje su me dočekale Mirne Čvrste I spremne na zagrljaj

Jugo u moru; val se u zraku bjelinom pjeni, ruši se u plavetnilo i šumi i huči vjetrom nošen, glasno, tiho, pa opet glasnije, i priča mi more i ja pričam njemu, lice mi orošeno pjenušcem morskim, u očima mi suze- plačem i plače more, ljutim se i ljuti se more, i slani smo, i…

Ostavi me noćas, samog, ispod golih zvijezda na srebrenoj cesti nizvodno od tuge i idi na vrhovima prstiju da zametneš trag Obuci hrabrost nemoj suzama pisati pjesme ne govori ništa šuti ova beskrajna duša u kojoj se budi djetinjstvo će razumjeti sve Ne pitaj kuda sam otišao i ne iznosi srce na dlanu slučajnom prolazniku…

Na jednu stranu stavi sve sto su mi druge ikad dale, A na drugu pramen svoje kose,tvojom rukom stavljen,tvojim pogledom ispracen, Pa stavi sve to na vjecnu vagu zivota,ti dobro znas gdje stoji ona. Drugi to zovu dusa a ja imenom tvojim Ova pjesma nece imati rime,ni u kakav kavez ne smije stati Lahka je…

Proučavam staru fotografiju; taman dan, promrzli prolaznik, nejako dijete i zmaj od papira izgubljen u nebeskom beskraju; i pitam se hoćeš li i ti noćas spavati na gomili uspomena

Napiši malu pjesmu, za mene i samo za mene, stavi je u bocu i pusti da niz rijeku uspomena doplovi do davno zaboravljenih adresa na kojima si me čekala sa otključanim vratima vjerujući da će i kad sve prođe ostati naša srca obojena srećom

Pokušavam da napišem ovu pjesmu možda prerano, možda prekasno, biram riječi kao molitve i slažem ih, kao slikar boje po platnu Previše je sivila zato tražim sretne misli i dodajem po koju zlatnu nit da osvijetli drugo lice ljubavi

Pokloni mi malo,bar malo sreće, daj da Te milujem i ljubim nježno, sretan što ljubavi darivamo snagu …trenutke blaga u našoj sreći. Radosno sklopi te predivne oči, da zamisle trene naše moći, u ljubavi koja razorno korača hrabro preko praga našoj sreći. Pokloni mi tijelo,bar na trenutak, daj da pjevamo ljubavnu pjesmu, jer našoj je…

Nađoh te ogoljela U pustinji ljudskoj I obrisah ti pijesak sa Dugih trepavica Iz očiju Dvije ruže vire Od usana Jedan osmijeh posta I otkrih nov svijet Bez imalo straha

Još uvijek te dočekujem raširenih ruku iako,duboko u meni, zid između nas nastaje… još uvijek te grlim strastveno i toplo dok na rubu srca moja se misao od tebe rastaje. Sve sumnje što duboko u očima nosim polako jasan oblik poprimaju, i uzalud ogledala duše tvoje od mog se pogleda skrivaju. Uzalud osmjesi tvoji u…

Uslikaj sebe, produži i gledaj i kad pitaš sliku pusti da priča. Misliš da te gleda sudba neminovna, odgovore tražiš, a strah oč*ma luta. Ne misli o sudbi… i zapitaj sebe odgovor je slika… izraza ti lica. Ne prkosi sudbi, već se pusti nadi, istinitoj frazi… ne… života vječna.

Izbrisala si sve lijepo iz moje duše i moje sanje i sva moja nadanja, zašto uzdisati i moliti Te, …kad kameno srce bije Ti grudi. Pokopala si moje srce i dušu i ostavila trag u ranama srca, a dušu zatomila u duboku tmicu, da izgara polako u pakla ognju. Ni* oprosta nisi dala mojoj duši…

Serpentina je samo Jedan put do Stijene Stijena je samo Jedan put do Sunca Sunce je samo Jedan put do Neba Ti i ja – i Sunce i Nebo

Teče mutna rijeka na kraju ljeta prolazi kroz srca nervoznih vozača kroz grad u magli vijugavo šeta jesen kao srna tiho korača. – Mostovi stenju, uz buku motora rijeka preko rijeke u grad se sliva u bezdanu hladnog, velikog mora malena riba zbunjeno pliva. – Teče tiha rijeka na kraju ljeta. u polju pjesma, bere se…

Sjena

kada bog pruži ruke nad usnulim gradom vjetar će ju nježno dignuti iz sna i ona će tada nestati kradom kao svijetla sjena iz mog sjećanja – sanjala je zvijezde na nebu iznad grada tragala za cestom od mramora i žada pravila je plave kolute od dima sklapala je oči i letjela sa njima –…

Jutro

maglovito jutro vatra gori u sebi kajanje al` griješi tko misli da nebi – morao je tako kasno je da za oprost moli hoda kroz maglu osjeća jako to boli

Mač

ne teče voda u rijeci Savi spasitelj je spustio mač u polju su grablje i drač ne raste više kajsija u vrtu ispred kuće opasnost dolazi postaje vruće – za bijeg je kasno doći će po mene sutra zbogom maglovita jutra

Zavjet

među nama postoji zavjet igra duga 13461383 minuta danas gledamo stvari iz drugog kuta – nebo je sivo zemlja je ljuta čangrizava baba na kraju puta i starac jarac nekad poletarac a danas dosadni marginalac

kada je otvorio oči i vidio da je sam a svuda oko njega zavist, požuda i strah promijenio je lice, promijenio je glas okrenuo je glavu i otišao od nas – sam u svijetu sjenki pepeo i prah – bio je neprilagođen ovoj ludnici on je dijete savjesti, mira i ljubavi a dobio je dvadeset…

Rekao si:”sanjajmo” i ja sam sanjala, sanjala plavo kao nebo pod kojim si me grlio. Rekao si:”skladajmo” i ja sam skladala, skladala žuto kao sunce kojim si me ogrnuo. Rekao si:”otplovimo” i ja sam otplovila, otplovila u bijelo kao zora u kojoj si me našao. Rekao si:”dođi” i ja sam došla, došla u crveno kao…

I gledam kuću oronulu od vremena prošlih, kuća moje matere, u njoj je dane provodila, u njoj je život cijeli ostavila, žena nasmijana, vedra. Mater moja mene je voljela, o meni nježno brinula, a ja sam joj svu ljubav i brigu svojom ljubavlju vraćao. Suza mnogo samnom je prolila ali i radosti moje samnom je…