Mojim putem ne cvatu ruže, niti me život mazi, moje su noći od vjećnosti duže, svaki me otkucaj gazi. Moj je život pjesma o boli, nota za notom se niže, ranjeno srce teško zavoli, pored rijeke snova gmiže. Kad nebo zagrle oblaci gusti, srce odlučno okove skine, nečujno vrelu suzu pusti, pa hrabro na dlanu…

Jesen

osjećam jesen zlatnu postelju prirode tihu smrt grada ispod vode osjećam magle jutarnja vela stare nevjeste tugu u kući pored ceste osjećam sjetu vječnu pratilju usamljenika ružu na grobu mrtvog vojnika

U magli mog života Tvoje oči su poput prozora Sa pogledom na budućnost Tvoje oči su poput svjetla u tami Koje mi pokazuje put U mojoj tuzi i nemiru Tvoje oči su sreća i mir Beskrajna toplina Tvoje oči su moj san Kojeg godinama snivam Tvoje oči…

Gdje je zapelo srce u tkanju mreže kad je dobilo na poklon igle i sasvim dovoljno konca za mozaik? Šta ga dovraga toliko steže pa ga prošlosti opet stigle, gdje to od znalca postade laik? O srce, ne razumijem tu krv što kroz tebe teče. Zašto postavljaš pitanja glupa? Zašto ne smijem iskreno reći da…

Utjeha

divlji psi jure me kroz noć gore u planinama je tako hladno a ovdje dolje još se može naći poneki trag malo svježeg mesa za moju glad malo utjehe za još jedan dan

Crta

kada čovjek zna da ostavlja nemirne duhove progonjene anđele bez alibija savjest ga pati ubija ga strah od smrti sudbina ga vodi onoj crti koja odvaja zemlju od zraka vatru od vode hrabrost od straha jaram od slobode

Mirno

samo mirno ostani hladan neka ti gazi po stopalima nije on samo tvoje krvi gladan – kada prođe trči reci svima kako je velik i jak kako je gadan kolike čeljusti ima

Bijeg

  na svoje stope, svoj trag u pijesku baca naslage nove tragove briše kaže ne mogu više podnositi pse tragače njihove odvratne njuške a njihovog gospodara mrzim još jače

Put

od plamena zore bježe noći putnika zove iz daljine glas čovjeku samcu, starom mudracu sudnji je čas – dolje u klancu bijele se kosti sakrila zemlja već je glogov prut sunce i kiša mrve bez milosti u stijeni davno utabani put

u tamnom oblaku skriven u mraku, na dnu oceana živim pijeskom pokriven sjena u središtu uragana – u živo tkivo zariven u svetoj oazi mira u bistroj suzi umiven u mislima starog pastira  

 često se javi iz tame mrtvog prijatelja glas kap krvi padne na rame jutro donosi varljivi spas ono donosi sjećanja na dane mira i spokoja ono donosi novi dan pun vjetra u mislima

Rov

ovo je tvoj zadnji rov krvavi vrijeme nosi mač uz majčin blagoslov suze i plač pobijedi strah ratniče visoko digni stijeg krilatog vranca nosi krvavi snijeg

Odmor

tišina umorno tijelo zove  pa tonem duboko u ovu noć u mislima svilene niti love tvoj ponos, slavu i moć – a negdje opet pucaju lanci sa sjevera donose jauk i lom iz oblaka tamnih padaju stranci anđeli ubijaju pogledom

po staroj cesti, iz davnine, u oblaku dima i prašine lagano klize tri čudna stvora – cvile ko` strune violine legla gnjida i štakora – na staru cestu, iz doline dovode svijet iz noćnih mora – na drugoj strani duboko ukopani ludo hrabri, uplašeni, sami kao jedno srca kucaju u tami

Bijela  golubice, ogrni se ogrtacem srece Poleti u visine i  rasiri svoja krila od sna, Ponesi jednostavnost i boje duge; Iscupaj sve zalosne vrbe; Na maglovitom putu pratice te oci sumnje Zacaraj  ih krilima maste. Leti ,  golubice smjela Pokrij se slobodom i leti Probudi  sjaj u ocima sjetnim u pogled im unesi   boje…

Tren

prošlost i budućnost  jedan su tren uzalud skriva tragove koje pravi da sve prošle i buduće svijetove na dlan stavi znao bih koji je njen

Sta je bice koje se iza magle nazire? Djavao dali je? Andjeo biti ne moze jer takvi krocili nisu ovdje stoljecima. Sta je bice koje crninu nosi od kuge goru od vjecne noci mracniju? Za cijim osmjehom hodi kada zna da toga ovdje nema. Pogledaj bice ponovo na njemu primjecujes ispod kapuljace, crninom ogrnut osmjeh…

Ispred vrata tvojih misli, Čekaju kao vjerni psi Svi dijelovi moje ljubavi… Sastavi cijelinu! Jesam li to ja ? Tvoja medalja,koju češ  nositi oko vrata, Nagrada?! Ili kazna skrivena ispod otirača vremena ? Loša navika…bez imena.

Pitaš li se ikad, pitaš li se, dok vjetar huči, u kasnu ljetnu noć, a prilike lutaju, nošene strujama, nošene toplim ljetnim vjetrom, pitaš li se, prožet znanjem, dok se sfere uzdižu, šume i dišu, kada sipi blago sa kišom, na tvoj dlan, pitaš li se, jer ne usudiš se reći, nad dolinom tvoj se…

Majko! Nikada necu pronaci dovoljno uzvisene, Dovoljno ljubavlju ispunjene, Dovoljno dobre rijeci da ti iskazem Svu ljubav i zahvalnost… Nikada necu uspjeti napisati Stihove koji mogu da ti kazu hvala Dovoljno dobro, bas onako kako zasluzujes… Majko! Vrijeme prolazi… Godine, kao s vjetrom, odlaze u proslost… Sve se mijenja… Puno toga se pokorava vremenu… A…

želim vidjeti sijedog starca kako cijepa drva u daljini želim vidjeti paletu sunčevih kapi u daljini želim čuti oštar glas svog draagog oca u daljini želim čuti tvoju pjesmu u daljini želim da ti se ostvare sni želim da ti se ostvare sni želim da budeš mala prljava dama želim… u daljini