Cvijetak se meni nasmiješio i očaran sam bio, tek što se pogled s pogledom sreo već sam se zaljubio. Zaljubio sam se tako, da jače ljubiti nije moguće. Kako li može toliko ljubavi stati u jedno srce? Sad evo stojim pred ljepotom – i čemu da se nadam? Ko putnik na putu, pod olujom, i…

Ležim.. Odmaram Oči.. Lagano Drijemam.. Pišem ti Kako tonem.. U misli Dolaziš mi.. Gledam te.. Očima Putujem Tijelom tvojim.. Struji.. Čežnja U meni.. Javlja se.. Za tijelom Tvojim..

Svaka lirska pjesma oplemenjuje i autora i čitatelja. Iznimka su one nezgrapno sročene “pjesme” koje pozivaju na mržnju i netoleranciju pod sloganom patriotizma ili čak veličanjem jedne skupine ljudi i omalovažavanjem druge. Pjesma se i piše i čita kad je srce puno emocija. Ljubav prema ženi ili muškarcu, majci, Bogu, prirodnim ljepotama, rodnom kraju, cvijetu…

Ti cvijete moj tajanstveni, ti ružo čudesna, tražio sam te ja i kad sam prošao kraj tebe i pogledao na te, duša mi zadrhta sva. Srce je moje naslutilo tajanstvenosti moć, srce je moje oćutilo kako se vedri noć. U mojoj je duši sijevnulo svjetlo golema blaga. Sve moje biće je čeznulo za tobom, za…

Kad bih imao jednu malu, malenu kućicu. Kad bih u noj imao jedan mali tepih I kad bi sve to bilo moje. Stol, mastilo, polica I na prozorima moje zavjese. I na polici kad bih imao svoje knjige. Kad bih imao jednu malu, malenu kuću I u njoj ženu koja bi me bez para voljela……

Šute šume i rijeke, more bez vala sniva, vjetar u spilji smiren otpočiva, a tamna noć je puna tišine, koju stvara bijela luna: svu ljubavnu milinu mi sakrismo u tminu: nek ljubav naša večeras ne diše nek se ne glasi, nek su nijemi poljupci i moji uzdasi.

o Bože.. kako sam gladan.. Njene tople riječi Njenog pogleda.. kako sam željan.. Njenog osmijeha Njenog zagrljaja.. o Bože moj.. hoću li ikada.. vidjeti osmijeh moje princeze Dajane čuti Njenu riječ osjetiti nježnu ruku Njenu hoću li.. hoću li ikada uživati u toplini Njene mile duše.. hoću li u zagrljaju Njenom biti.. hoće li Nas…

Najdraža radosti.. Prijateljice moja.. Nježnosti.. Nisam mogao zaspati.. U meni je nešto puklo.. Sklopio sam ruke.. Okrenuo se na drugu stranu Prema prozoru.. Vidio vanjsko svijetlo Zaklopio oči i počeo moliti.. Niz lice spustila se prva suza.. Izgovorio sam par riječi.. Proletjele su neke misli.. Suze su nastavile dalje teći Sve više i više.. Tada…

Дваесет и осум години пројдоа. Си помнам. Во салата на малиот, неугледен хотел, мојот копнеж и јас, чаша пиво и врело кафе. Оркестар во ќошот, Л тoм ди мигẻ во воздухот. И дим од Малборо. Во Струмица, во Македонија, стотина весели луѓе во салата на малиот, неугледен хотел. Стотина драги, срдечни незнајници, Л тoм ди…

Taj kamen teški što na grudi mi postave Nerazumne misli potpuno me obezvrijedile U grudima i duši bol je neizreciva Prezir i gađenje u srce me najviše pogađa. Ljudi ne vidjeh kako htjedoh nešto reći Već uzeše mi prostranstvo,govor jadan Baciše mi tijelo i dušu u bezdan mračan. Taj pjesnik-taj sam,u mrtvoj boli O svi…

Te gorke suze što niz obraz klize Tjeskoba u duši me zavede Nejasan osjećaj prohuji mi tijelom kao da letim blažesnim vjetrom Oštrica što iz dlana mi padne Niz dlan topla gusta krv klizne Zamučen pogled,crne slike prohujale Život kroz dlan zauvijek nestane.

Mislima okružen patnjom bolnom Promatrao sam nebo krvavo crveno. Svod što plamen svjetla nestaje Strah se u tijelo uvlači;pobjeđuje. Razlog više da život moj Kroz pješćani sat sporo izmiće. Mjesto što u tmini ugledah To grob stoji hladan,prazan Na kamenoj ploči vidjeh teško strašno Isklesano ime u mraku moje,a oči Što vid ionako poluslijep u…

Sjedim na rivi i promatram tmurno nebo Gdje sivila i hladni vjetrovi šta sa sjevera Prostruje mi kroz tijelo,kao nekakva tmina Kraj mene…mjesto je prazno Jer ti daleko si od mene. valovi što zapljuskuju kamene obale Slabije,pa sve jače i jače tako moje srce kuca čim sjetih se tebe I kroz hladno more,daleko na pučini…

Svjedoci zla što na svijetu ovome Bezčutnom,razjedinjenom poput obale Upijaju bezličnost sadašnjosti,utopiju sutrašnjosti Zavezani bodljikavom žicom utjehu ne donosi. Promatram svijet što iz raja se stvori Osvetom,oružjem,mržnjom u pakao pretvori. Ruke i tijela natopljene pune krvi Svjedoka što na ukletom mjestu,mrtvi Sada netko drugi njihov život i sudbu kroji. Na ovom gnjusnom svijetu sami preostali…

Tamom odzvanjahu čudni koraci,bijahu nevjerojatno poznati,čudnovate moći čudnog zvuka. Razmišljanje me navede na suludo jednostavan zaključak i preiskren čak da bi me i zastrašio. Bijaše to koračanje tuge. Primicala mi se kroz gustoću tmine ne bi li se odmorila sjedajući preko naslona stolice. Kako sam ju gledao sve više sam ustrajao u zamišljanju tko ju…

Zadubljeni, okrugli i jarki magnet uhvatio je sluznicu dubine. Osjećaš li kako ključa snažna erupcija na ušima maloga žetona? Voljela bih da hukne „aleluja“ u uski prolaz nevidljivoga grebena. Zarij svoje pandže, grebi lakomo kao koru zimzelenog drveta. Ne pišti lampa kada se gasi, ne skiči mandarina kada se guli, šogunati zrače mojim tijelom kemijskom…

M.

Sada zna Znacenje svoga imena Vise se ne trudi, vise ne pokusava Poslije, dugih godina, poslije, dragih sjecanja Sam i napusten, potezima drugih, prepusten Zivot skitanja, i stalnog pitanja U pustim nocima, ocima punih kajanja Vise nema laganja, samo istina Trag, koraka, od sv’jetlosti, do mra’ka Bez navi’ka, povi’ka, ka ugaslim zeljama Dok dise, nada…

Crveni su zidovi tamnice moje Zloslutni huk sablasne sove Snovi gluhi za vapaje iz more Mokri topot konja iz močvare zove Nevjerni kamenu izdrži do zore Jer Sunce još dugo izgorjeti neće Neće u tminu, u beživotne gore U smrt, u smrt, u smrt Obmana smrtnog straha Izmišljotina za mrave i heroje Izaberi najjačeg vrapca…

Htio bih reći više,ali ne mogu želim napisati odu ali ne mogu htio bih veličati slobodu,ali ne,ni to ne mogu. Želim slikati prirodu,more želim se napiti izvorske vode ali ne, ne mogu. Htio bih sve al ne mogu ništa želim samo o ljubavi pisat i stihove svoje djevi rajskoj risat htio bih tijelo njeno mirisat…

U noći

Sjene leptira- uskoro će mrak. Nečujni jecaji lepršaju. Moj pogled nad poljima snatri dok mjesečina ljeska se nad morem. U crkvama pali se tamjan kao prostirka samoći.

Jadan i čemeran čovječji je duh kljasta duša podrugljiva s ironijom na sve gleda on se ruga bolesnima,Bogu i mrtvima, on se ruga svima,a jadan je,jadan. Studen i led srce mu griju živjet će,živjet u ruglu,druge ismijavat a ja ga opet žalim, žalim jer on je ruglo,ruglo od života ismijano on je na čelu kolone…

Ne možeš jutru pobjeći pa kad se zaigra život možda gubim no nije li lijepo kada bol je odraz nježnosti i romantika vukova jer san zna umiriti dio života koji slijedi me predano no nije li lijepo kada znam da surovost ljubi i dišem usporeno zbog tebe jer san zna umiriti dio života koji slijedi…

Kad tvoje ime predje preko mojih usana Osjetim da nisi tu a ponestaje mi vremena Da te vratim to je samo zelja izgubljenog covjeka Koji luta od misli odaja do pustih ulica Gdje je kljuc nasih sudbina? Ko je taj sto nam duse uzima? Sta je to zivot,a sta je smrt? Sta je tu istina?…

Ona je stajala tu U vremenu kisnih godina Sm’jesila se i tiho na sebi svojstven nacin govorila Nije ni slutila da mom srcu se odvec predala Poput duse ogledala,plave oci je imala Dodir njezinih ruk’u,poput dodira andjela U odajama mojih misli zauvijek cuvana Kao d’jelo starog slikara Koji u vremenu odmaklih godina Gdje svaki dan…