Izrezbari mi kosti od Ideala, dodaj malo tkiva od Nade, u srce mi utkaj Ljubav, a u vene ubrizgaj Volju. Prisij mi kozu od Lepote, ruke pozajmi od Poezije, a noge ukradi Slobodi. Ispuni mi oci Vecnoscu, usi prilepi Muzikom, a kosu ispleti od Snova. Samo mi nemoj crtati osmeh, nek ostane i malo moje…

Nosi kaput od tvida i ofucane cipele, hoda desnom stranom ulice. (Ponekad levom, kad zaboravi na paranoju) Zastaje ispred izloga sa knjigama. Ugleda jednu malu obicnu sakrivenu. Na koricama je devojka koja se smeje. Ima plavu haljinu i dugu kosu. Vraca se kuci i odlaze knjigu na policu gde je jos mnogo knjiga bez korica….

Niz njedra mog neba,mojeg kormila čipkom posuta,halja roza nevino se zatvara da sam bar kopča mala,u njenim rukama tek srce da joj osluhnem,kome`li sad otkucava I mjesec se igra sječanjem,pliva mislima sjeverni vjetar se okreče,negdje `k dolini dolini sto sniva,beskrajnim otiscima pa odnosi taj pogled ljubljen u meni.

Dan 1: Pogledom trazim njegovu kosu. Prevazilazim napore da savladam tisinu. (Tisina medju nama nikad nije prijatna, dosadna je) Dugo prica o apatiji, o svom debelom sefu koji ga maltretira, o stetnosti duvana, o samoubistvu. (Ne,ipak ga ja nagovaram na samoubistvo) Dan  2: Nije me prepoznao. Imam naocari i ljubicastu kosu. Kaze da sam lepa….

Koracham, kroz tihe parkove dok pahulje zamucuju mi vid dok pokushavam da se sredim I smirim nervozu Koracham, pahulje tako su razvukle belu zavesu ili bolje beli zid tako divno padaju,razmishljam, mogu napisati prozu Koracham, vidim prelepe pejzaze ispred sebe ali nervozno ne obracam paznju Koracham, ostavljam josh jednu nedelju iza sebe koju nisam doziveo,…

6 Jedan po jedan otišli svi – Bosanci, Srbi; jedan po jedan odlazili, ljudi Cigani; jedan po dva ostali, nisu ni Židovi; dva po tri, odoše čak i Bugari. Ostali smo samo ti i ja, ja i ti moja Hrvatska; mislili smo bit će savršeno, ali pomalo postaje dosadno; nema Cigana tamburaša, nema Muje iz…

Na kojem svijetu Bog postoji, u kojoj galaksiji opstoji, u kojem svemiru egzistira ta njegova frula mira, koliko je udaljen taj naš Bog, i – što je on? Je li najveća obmana Boga da postoji, kao što je najveća đavla da ne postoji – vrag postoji, Bog ne. Je li Bog odnutrenje naše duše, dajemo…

4 Večeras umrijeti od ljepote jedan će pjesnik, a ja ću od grozote gledajući dnevnik. Što učiniste, što učinismo, zašto uništiste, zašto uništismo, koga ubijate, koga ubijamo, koliko lažete, koliko lažemo, kad prestajete, kad prestajemo, biti ljudi i postajete, postajemo animali il’ bogovi.

3 Došao sam na jedan dan, ostao pet tjedana, kad vidjeh oči njene – nepromijenjene – u mraku i po danu uvijek iste – i u pijanstvu. Jedno smo bili, tako bar govorili, drugi to nisu vidjeli, jer smo skrivali i zbog tog sretni bili. Ali prošli su ti sati, večeri u samoći, pred morem…

2 Sve je noćas tako tupo u ovo gluho doba noći, ništa smisla nema, ni krevet, ni samoća. Zašto sutra ustati? Čemu? Zbog čega? Od čega? Kako? Kada? – lagana, lagana pitanja, ali zašto – odgovora nema, svačiji je drugačiji pa kao da ne egzistira, a što će moja egzistencija, gdje mi je esencija, je…

Mislima mojim brod tuge plovi i ruka drhti dok ovo pisem sa toga broda glas jedan zvoni nikada vise,nikada vise. Nikada vise dana i noci i zrake sunca u osvit zore nikada vise ja necu moci vidjeti oca,majcine bore. Sudbina mozda neko mi rece, sudbina kleta prokleta bila kroz moje pjesme sad pelim tece jer…

1 Jedan dan sam bio tamo, drugi dan ‘ko zna gdje; nigdje smiraj ne mogu pronaći, cilja na vidiku nema, samo trulež, ispraznost, prazne riječi, klonulost duha i uma bilježi ova moja kruna što se nalazi na mojoj glavi i upija sve što iz nje izlazi. Nemam želja, nemam snova, jesam li tad čovjek, nemam…

Ponekad je teško razmišljati o vremenu. U tom nemilosrdnom životnom stroju odnjela si i one bezvremene stvari, odnjela si ono što ti pripadalo nije, odnjela si a da hvala nisi mi rekla. Odnjela si dio mene i zauvijek ću osjećati taj komadić koji je jedini jednako živ, koji još uvijek jednako boli u tom vremenskom…

glasnici jada udružili su svoje snage pa lepeću kolodvorom moje napuštene glave iz usta se spušta niska čvorova u ovoj noći svako zvono poziva na uzbunu svaka nit vrišti zaposjednutim krikom zovem te, prijatelju da kamenjem vežemo slutnje o ropstvu da rakijom zaplovimo prema ožiljcima porijekla kažeš mi: “pusti, ona će i dalje biti lijepa…

Još jedan Božić prolazi tužno, u tišini. O čovječe, gdje si?! Dok zgažen ti ponos leži u prašini. A bijeda ti na vrata  kuca. I mnogi ti život povlače po blatu, uprav sada u ovo sveto vrijeme, kiteć se lažnom dobrotom. I misle oni da oprat će savjest novcem i paketima ulja,brašna i žita, a…

U sjećanju vidim tvoj lik, čujem zvonki smijeh, i mek nježan glas. žena si iz susjedstva, bila,dio djetinstva mog. Neka tajanstvena nit, uvjek je spajala nas,kao da si znala,da ću  biti , jedna od roda tvog,danas, si majka muža mog. I tad davno,znala si me zagrliti, stisnuti me,kao dijete svoje, potapšati me po ramenu. Još pamtim zagrljaje tvoje….

Lutaš li kroz noćne more? Grad je postao neartikuliran Gledaš li čudne prizore Ne brate, nije šizofrenija Kroz sunce novog dana i gorčina se budi! Utišajte buku Je***ih strojeva! Krateri u svijesti viču upomoć Krađa i pohlepa danas dominira Želiš li gledati? Postoji li utjeha ? Možda su i praskovi novog milenija? Uspinjuća Z-generacija Djeca…

Postoji staza u mom sjećanju, obrasla grmom divlje ruže,gdje poneki slučajni prolaznik, kad zaluta,njen miris osjeti. Stope prošlosti što su njom gazile, već odavno su, na nju zaboravile. Jedini stari prijatelj njen, ostade ruža….trnjem obrasla. Čekale su čekale….da ih primijete. Ljudi sa srcem,bez sjete. Oni što vide,ružu s trnjem,i stazicu obraslu grmljem. Ruža je ipak…

Toliko toga mogu reci, ali da li mogu ljudi da me slushaju? kazu da slika govori 1000 rechi ali kad bi je nacrtao, da li ljudi shvataju? zivot mi nije tako losh, ali znam da uvek moze biti bolji. jedan dah ne cini mi udisaj ali onaj koji izgubim znam da pamtim. kad god sam…

Ko pas režim Ko mrtva pod zemljom ležim Život glođem a on sve teži Bježim Ja šutim ti me pričom režeš Sve dok ne prsnem stežeš Ja svežem ti odvežeš I pročitaš kako bježim Ko u grobu se prevrćem Glavu odvrćem pa zavrćem Nikad ne letim vječno polijećem Posrćem Ja sanjam ti se kikoćeš Miješaš…

ovu pesmu necu da stavim pod haiku, jos odavno gotivim tu laganu RAP ziku, znaci da ova pesma je totalno jazz-y opusti celo nabaci kez i lezi, ja sirim mir i miris malo gorci, nametnuta pravila ..trava nije zlocin, ne tocim zestoka pica ali zdravicu odrzim, kazem nesto mudro pa onda sprzim, kruzim po noci…

ona je imala 15 secam se kasno leto ja sam imao 16 i bio je vruc beton moj zivot je bio pun nekog svetla, nisam se budio uz zvuke petla al metla radnog staza i prezivljavanja ponela je sa sobom duh dugog spavanja, grad secanja u koji cesto svracam loza cek da grad u kom…

moj skill i neka kesa od stapica, prazna flasa od kole i svuda je sica, pikavci vode politiku svoju, od pura moj sto za kaffu dobio je boju, nekako sivu sav je u krshu, dzezva je vruca a nema drsku ogrizak od jabuke i disk tribe called quesa tanjir i na njemu peciva testa, papiri…

Neka u mom gradu soli sija svjetlost sjaj slobode nek tu zivi koji voli a ko mrzi neka ode.Nek u gradu crnog zlata mir rasiri ruke dvije nek nestane vihor rata u prasini istorije.Nek kapiju moga grada opjevaju sve poete nek se 25-og maja,95-e sjete.Tu je jedna mladost stala i cuo se vrisak bola tu…

Jednog jutra kad majka me budi otvoriti oci vise ja necu i toga dana kad sunce zamre u mojoj sobi upalite svjecu.Neka mi dusa bude u miru nek moje srce zauvjek stane ja bicu zvjezda u svemiru majcina suza iz oka sto kane.A kad nad gradom zavlada tama moja ce dusa nebom da plovi nece…