[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Stojim na raskršću ulica dok svoju prijateljicu čekam

Tu uvijek rado, moju uvaženu Damu ovdje dočekam

Gledam u ljude kako iz svih pravaca odnekud dolaze

Gdje, kojim svi oni željama, nadama, snovima odlaze!

 

Prilazi mi ona napokon sa smiješkom vesela me gleda

Opet ti, reče, zuriš negdje daleko filozofskog izgleda

Preuveličavamo uvijek, obično ono što ne poznajemo

Tebe i sebe, čovjeka, samo kroz druge prepoznajemo!

 

Svaki od nas je tajna! Koliko god mislili da ga znamo

Dopušta, samo onoliko, koliko želi da ga prepoznamo

U samo svojem unutarnjem svijetu u kojeg se povlači!

Da bi se naoružao tom novom snagom poraze odvlači

 

Prijateljice! Nalik na morski rt koji valovi silni udaraju

Ostaje čvrst dok se oko njega različiti interesi sudaraju

Kada nema cilj na koji bi usmjerio napor, tada zaostaje

Za onima koji ga izvršavaju kao da im to svrha postaje!

 

Kažu: cvijet treba sunce da kroz razvoj ljepota postane

A čovjek ljubav da za potpunim čovjekom ne zaostane

Jer se treba on više za dušu nego za svoje tijelo brinuti

Može li biti sretan ako u toj borbi neće i druge zbrinuti!

 

Nije čovjek toliko dobar da bi drugomu gospodar bio

Iako se najzanimljivija pojava za potonjeg čovjeka zbio

Pati što mora otrpjeti kroz svoj život, zaboravlja živjeti

Shvati li to i kao neumitni prolaznik, sreću će doživjeti!

Posted by SvemirPutnik

Filozof... Sociolog...

Website: http://svemirputnik.blog.hr

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting