[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Sjećaš li se prigušenog svjetla fenjera što ostavim ga ispred kapije
Pa ko lopov šunjam se avlijom pod pendžere tvoje
A ti uvijek kao da ne znaš da ja sam pitaš ko je
Samo da čuješ riječi mi, da si dilber duše moje, da si sunce, dunjaluk, sve moje

Ja se često pak sjetim pletenice koju na prsa prebaciš
i mjesečine kad prosija kroz kaftan lagani
te obris tijela nazrem, opijen ko da pušim hašiš
ko da šejtani prokletnici me dodirnuli

I oprezno motrim na sve sitnice, osluškujući svaki šum
Babo će ti naići, nek idem, govoriš mi i glumiš kao da se bojiš
A čula sve tuplja, sve više aška u srce mi točiš
Čudim se kako svaki put baš da zaobiš’o me kuršum

I odjekne pucanj iz Bajrine kubure, ja ko iz inata bježim sred čaršije
nek se priča da ću da te ukradem, i nek se i on prepadne
Odvest ću te, obećao sam ti, čim sutrašnji dan mila noćca prekrije
Čedne djevojke se snebivale a sve su tebi mila bile zavidne

Slagah te tad, da bezbrižnom te ostavim prije nego u vojnu krenem
A ti ko da jedva dočekala, ni sad ne znam za koga, sutradan se udala
Naplati mi za svaki Bajrin promašeni, ovaj dušmanski u prsima komad olova
Pa oženih tad bol i tugu, oženih zemlju i pod zemljom se oženih sjećanjem

Sjetiš li se ovog Medžnuna sad kad si pod tuđim prezimenom
Dok on za mir ne zna ni aršin i po’ pod zemljom i korovom
Na san kad ti riječi moje dođu kao nježna pjesma tiha
Kad se probudiš i pošto zamre buka posljednjega stiha

 

Autor H L M

Odgovori

Subscribe without commenting