[Ukupno:2    Prosječno:5/5]

Ovo moji su okovi, sačinjeni od grafitnih, tankih, po papiru prosutih, niti.

Vječni okovi oblikovani kroz oči i srce malog svijeta, kojeg volim.

Ne uništivi, ne zaboravljivi tek ponekad dahom odneseni ali izrečeni, okovi.

Umom stvoreni, rukom pretočeni u zauvijek. Krivo protumačeni, bludnički okovi.

 

Hrđavi poput dodira u noći, bolnog i iskrenog što u vremenu svjedoči.  Tama i srce.

Zurim u njih neprestano, udišem svoje očajne pokušaje da promijenim prošlost. Sada.

Udišem vrijeme koje ne mogu izdahnuti. Psi danas nisu lajali, mjesec se pretvara da je zvijezda.

Kukom od ruke, pokušavam oderati okove s papira ali ispadaju željezne suze, slova umočena u život.

 

Raspršuju se po podu emocije ugravirane u okove vječnosti. Dodir ih pamti, ne vrijedi brisati bol.

Ne vrijedi okusiti pogled gorak poput ljubavi koja se godinama nije zaljuljala podno oblaka.

Srcem uvjerenim u ništa stao sam trgati listove nekadašnjih trenutaka, bacajući ih na pod.

Dotaknuli su se, okovi i bijesom oslikani listova papira, poput romantične skladbe, zaplesali u noć.

 

Mogu ih samo gledati. Svijest mi je suzama uporno dodirivala oči, kao da ih pokušava zagrliti.

Mogu ih gledati i u svojim mislima, ne želim gledati, želim obrisati otkucaj srca s tih okova.

Želim te okove pretvoriti u neprepoznatljivi poljubac prošlosti, nemoguć za ikoga da ga poljubi.

Ne znam tko je sve dotaknuo te okove, ne znam tko ih sve prenosi na druge živote.

 

Odlučio sam svezati srce dugačkim riječima kajanja, utrljanih u očaj prošlosti poput fine prašine.

Tako valjda neću mirisati slova tih prokletih stihova koji u zagrljaju plešu iznad oltara moje tuge.

Dosta mi je tih okova i svjetova koji ih pamte, dosta mi je ruku koje prepisuju bez da ih pozlate.

Dosta mi je okova koji grlima se diče, na svaki izgovor slova te prokletstvom napisane priče.

 

Izgleda da se prošlost ne može približiti budućnosti, ne postoje takvi mostovi. Ljubav i mržnja.

Odlučio sam, zauzeti ću stav nad rijekama osjećaja što se usade u moje misli poput bršljana.

Reći ću im zbogom, okove ću vatrom prepisati nebu što svaki dan tiho isprati sunce u zamjenu za mjesec.

U zamjenu za mjesec, okove ću pustiti s duše svoje kroz oblake da oslikaju kišu, obučenu u prošlost mojih misli, grafitom izljubljene srebrne boje.

Posted by Mikić - Vučak Mario

Volim pisati i stvarati u svim oblicima.

This article has 1 comment

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting