[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Vrijeme je da ti kažem zbogom

Da ostavim najdražu pjesmu nenapisanu

Da zatvorim najdražu knjigu nepročitanu

Vrijeme je da zlatni prah zauvijek prekrije naša imena

 

Vrijeme je da u svoje srce zabodem Amorovu strijelu

Stavim tačku na kraj, na kraj bez početka

I ispišem ono što sam sinoć htio reći

Baš tada kada ponoć na satu odsvira tužnu serenadu

 

I tada si shvatila da ništa nema smisla

Da ja nisam Don Quijote, mislila si da ludi sanjari ne postoje

Ma koliki ti roj zvijezda skupio u jedan

I mjesec slao u tvoju sobu umjesto mene da ti oči sklopi

 

Mislio sam biti tvoj još samo neko vrijeme

Dok Mozartov Requiem ne odjekne u mojoj glavi

I zauvijek te odvedu svadbarskim stazama kajanja

Posutih prahom davno izgubljene ljubavi

 

Mislio sam ti sve ovo reći malo kasnije, možda sutra

Da samo još jednom sklonim crni uvojak s tvoga oka tu prepreku do mene

Da prstom spojim moje usne s tvojim licem

Ali je sutra malo uranilo i kasnije je sada

 

Postadoh komadić prošlosti, zrno nošeno sjevercem hladnim

Tvoje posljednje zbogom mi zvoni u glavi baš kao crkveni zvonik te noći

Baš tada kamen u grudima stade, a hladni obraz uz sebe toplo privi suzu

Oprostismo se tiho i bez riječi kao stranci što smo bili i zauvijek ostali

Odgovori

Subscribe without commenting