Vrijeme je da ti kažem zbogom
Da ostavim najdražu pjesmu nenapisanu
Da zatvorim najdražu knjigu nepročitanu
Vrijeme je da zlatni prah zauvijek prekrije naša imena
Vrijeme je da u svoje srce zabodem Amorovu strijelu
Stavim tačku na kraj, na kraj bez početka
I ispišem ono što sam sinoć htio reći
Baš tada kada ponoć na satu odsvira tužnu serenadu
I tada si shvatila da ništa nema smisla
Da ja nisam Don Quijote, mislila si da ludi sanjari ne postoje
Ma koliki ti roj zvijezda skupio u jedan
I mjesec slao u tvoju sobu umjesto mene da ti oči sklopi
Mislio sam biti tvoj još samo neko vrijeme
Dok Mozartov Requiem ne odjekne u mojoj glavi
I zauvijek te odvedu svadbarskim stazama kajanja
Posutih prahom davno izgubljene ljubavi
Mislio sam ti sve ovo reći malo kasnije, možda sutra
Da samo još jednom sklonim crni uvojak s tvoga oka tu prepreku do mene
Da prstom spojim moje usne s tvojim licem
Ali je sutra malo uranilo i kasnije je sada
Postadoh komadić prošlosti, zrno nošeno sjevercem hladnim
Tvoje posljednje zbogom mi zvoni u glavi baš kao crkveni zvonik te noći
Baš tada kamen u grudima stade, a hladni obraz uz sebe toplo privi suzu
Oprostismo se tiho i bez riječi kao stranci što smo bili i zauvijek ostali
