[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Mnoge stvari žele propasti
kada duše k nebu prelaze,
ali sve što jest, hoće većma rasti
da se mognu ovjenčati staze,

nikada zaboravljene, prežaljene,
uvijek otvorene prema svemu;
one staze što su životno prekaljene,
koje nose vrlo prostu, jednostavnu temu.

Moj Gospodine, moj veliki Čovječe,
koji svoju veličinu ljudima dijeliš,
kako da Ti moju svu zahvalnost priječe
sve te duše što ih ovom dušom cijeliš,

ovom slatkom spoju krvi, ljubavi i znanja,
od koje sam primala Ti Tvoje milosti
što su bile sažete u izobilju višnjih stanja
pa su, takve, prožimale moje kosti?

Jedan pogled, prodoran i milosrdan,
jedno slovo u kom stoji spasa srž;
nauka Ti nebeska, učenik Ti sasvim odan,
bljesak istine što je prahu ljudskom prž,

to je bio blagoslovljeni nam susreta niz.
Odjekivalo je na daleko u mom pomračenom umu,
do dubina mojih kao ljekovita briž
koju davao si, Bože blagi, kao meku postelju na drumu.

Te jasnoće ne viđa se, ne čuje se svagdan;
te bistrine, sjaja, siromaška ploda.
Svaka riječ pretvarala nam se u Blagdan,
svaki pogled postajao živa voda.
21.02.2017. 00:13

Odgovori

Subscribe without commenting