[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Otišla sam iz tvoga carstva

rimama tvojim da ne budem bremen,

tamo gdje ne rastu sunovrati i ne miriše više vriština…

puštam neka te druga ljubi kad ne znam ja…

jer ne umije svako sretno ljubiti…

 

Otišla sam da ne povrijedim tvoj svemir,

tvoje bivše ljubavi, tvoju bajkovitost i tajne,

neka ti druge usne šapuću stihove

jer ne zna svako ljubav govoriti rimama…

 

Otišla sam tamo gdje noć ne miriše jasminom

nit se ćuk javlja svojim kasnim glasanjem,

ljubavi moja,

da ne priječim put tvojoj sreći,

da ne hvatam tvoje sonate i simfonije

paučinom svoje kose…

neka druga grli tvoje ruke u predvečerje

na klupi ispod starog oraha

jer ne umije svako ljubav rukama davati…

 

Otišla sam da budem kamen u visokoj gori, blizu neba,

al samo kamen, iz kojeg neće klesari  isklesati ženu

ili krilo ptice ili srce čovjekovo,

da budem kamen koji će prekriti mahovina vječnosti

i gdje me nećeš naći kad me budeš tražio u svome svijetu…

 

Al sjetit ćeš se moje pjesme

kad u gori začuješ  lepet krila iznad začuđene šume

i tihi eho što u klancima zaziva tvoje ime…

 

 

 

Autor dsimic

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting