[Ukupno:2    Prosječno:5/5]

Spakiranih kofera odlaziš u daljine
za ljepšim životom ili snovima;
misliš da je u tuđini bolje svima
ne osvrćeš se na suze materine.

Nit’ okrenuo se nisi na odlasku
strahujuć’ pogledati to uplakano lice,
jer znala je da gubi te poput sirotice
ne nadajući se više tvom povratku.

A kad njeno samotno srce jednom stane
vratit ćeš se i nakloniti iznad lijesa;
dok spuštat će ga u raku ispod čempresa
suze korote isprat će sve tvoje rane.

I kad tada zauvijek nestaneš iz doma
ostavi širom otvorena vrata i prozore
naselit će se crne guje u tvoje dvore,
a vjetar će jecati poput violina Roma.

Pauci će nesmetano mreže plesti
u zimama dugim zvjerad će se kriti
svoju mladunčad u zaklonu dojiti
i nitko ih neće u tom brlogu omesti.

Možda će se ipak useliti stranci
u tvoj pusti dom i sačuvati plamen
kao ovog svijetlog života znamen
i nicat će tu i bujati neki novi izdanci.    

Autor Sissi

Ova objava ima 5 komentara

  1. Rajski, hvala na čitanju i više negoli zanimljivim i lijepom komentaru. Zar nije život horor, ako ne zatvorimo oči i priznamo i prihvatimo realnost? Zanosimo se, lažemo si, bježimo, živimo u oblacima i na posljetku padnemo s oblaka vrlo bolno i shvatimo da jedino što je ostalo da se radujemo Sunce, ako ga još možemo vidjeti.
    Oprosti za noć, nadam se da si lijepo spavao!?

    Lp!

Odgovori

Subscribe without commenting