[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Orunjena zivotnim nedacama, kao neka stijena o koju se tuku vali,
orunjena i ostecena udarcima zivota, mozda i isklesana istim…oznacena da sam ja-ja, obiljezena da sam tudja, necija, nicija…obezglavljeno srljam kroz zivot, nesebecino dajem sebe, volim koga srce voli i pronalazim sebe u pitkim vodama poezije, ceznem za rajskim vratima, dusevnim mirom, za njime…nosim sjetu kao ordenje mojih bitaka, dobijenih i izgubljenih, vise onih izgubljenih…nisam skamenjena, osjecam prolom oblaka i cvrkut ptica me vraca iz depresivnih misli, nostalgija me vuce u dane kad je sve bilo zivo, iz mrtvila koje obecava tudjina, vjesto se hvatam vjere u Boga i bolje sutra iako su karte bacene u tami a crnilo pokriva ugasli vulkan…plasim se samo kazne Bozije, ljudi su mi postali izbezumljeni i strani, sova huce u potmuloj nocnoj liturgiji…vracam se kuci u snovima i moja ulica je pokraj rijeke, bosim tabanima gazim vreo asfalt i i idem ka suncu…Nisam ja za ovog svijeta, brate! Ja sam kao neki izgubljeni stih, kao skulptura flamenco plesacice, kao strijelac bez svog cilja…lutam cergarskom stazom trazeci neku veselu druzinu s kojom cu provesti noc…Zivim za tren, za sada, tako me zivot naucio…sta ostaje iza nas, pitam se?! Likovi blijede, mozda samo osmjeh ili treptaj oka, na kraju ne ostaje od nas, ljudi, bas nista…a nazivamo se velikanima, genijima, vladarima, imamo titule i obiljezja koja mozemo okaciti macku o rep…Z.

Posted by Zerina Hatipovic

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting