[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Hodam polako, s noge na nogu,

desnom stranom rijeke Drave,

s Suncem u očima.

Iza mene stoji grad, ponosan i čvrst,

usred zlatne zemlje,

zlatne zemlje, moje Slavonije.

U mojoj glavi pravi je košmar,

bljesak pa mrtvi mrak, opet bljesak

pa vrisak iz kojeg se cijedi krv

po mojim rukama, po mome tijelu.

Takva slika u mojim snovima je često,

a neki novi ljudi opraštaju olako

i time se hvale, u moje ime,

u ime mrtvih.

Opet polako hodam i uživam u Suncu

koje obasjava moju preljepu Slavoniju,

oprostio sam,

ali zaboraviti neću nikada,

dok u meni moje

ludo srce bije!

Autor alojz

Ova objava ima 18 komentara

  1. zasto bi ljudi oprastali jedni drugima,zar to nije uloga boga, a sudovi ovozemaljski su da sude al’ svima koji prolise krv nevinoga brata po isusu il brata po bilo kojem bozijem ovoplocenju, bez obzira sa koje strane drave,save,dunva il brda bili!!

  2. opraštanje za mene znači da prestanem mrziti jer mržnja nagriza i šteti osobi koja mrzi, a čovjek koji vjeruje u Boga ako se iskreno pokaje i postane bolji čovjek Bog će mu oprostiti i na Zemlji, pozdrav

Odgovori

Subscribe without commenting