[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

I Zvijede što na nebu caruju,
kad se u jedno spoje,
ne mogu više nikad da se razdvoje,
kad se slome one umiru.

Život što sudbine veže,
pa čovjek,
u strancu nešto svoje nađe,
mislima mostove gradi,
od srca do srca,
otoke poveže.

Vrijeme pojurilo, ne staje,
a most je bivao sve teži,
sve jači,
sve veći.

I nešto iznad nas,
još je davno obećalo kraj,
i nije slagalo,
da obećano ispuni se vratilo.

I samo tren mu je trebalo,
da vječnost sruši,
i tren kao da je trajao duže,
od čitave vječnosti.

I šta ostaje,
srušeni mostovi,
puste duše,
otok što tone.

Ostatke,
tuga izjeda,
davi,
i čovjek poželi,
da si skrati muke.

Nisam mogao drugačije,
bili smo jedno,
sad tebe više nema,
a na pola čovjek ne može da živi.

Autor Bruno Dronjic

Rođen u Osijeku 11.3.1993. godine,gdje i živim.Trenutno studiram filozofiju i Hrvatski jezik i književnost na filozofskom fakultetu u Osijeku.Uz čitanje, pisanje je, ne samo hobi, već i način življenja. Poezija kao vježbalište misli i rijeći, otkriva neviđene predjele.

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting