[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

 

 

Pustite me da umrem u tami,

i spod svijetla što još vama sija,

Ja i tuga odavno smo sami,

pa zagrljaj smrti evo prija.

 

Ostavite sve velike riječi,

što u džepu spremne da se kažu,

Riječ bez duše, bije a ne liječi,

Nedam da me evo mrtva slažu!

 

Ostavite suze kojih nema,

ni na rupcu, što bajagi, briše.

Nek me prate samo usta nijema,

Mjesto suza, ćutim s neba kiše!

 

Autor: Said Šteta

 

04.09.2014. godine, Raspotočje, Zenica U spomen rudaru, komoratu, Hajrudinu Bradarac, koji nije stigao da kaže ništa….

Posted by Said Šteta

Poezija i ja drugujemo još od onih srednjoškolskih dana kada se ljubav iskazivala u stihovima, nekad samo na komadiću papira i tu ostajala kao izgubljeno blago. Zatim uz odrastanje, kako bi predstavio sebe, sve do ovih godina kada mi dođe kao dobar drug da godine lakše nosim...Dijalog sa dušom nepresušna je priča!

This article has 1 comment

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting