[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Kad zalutaš u maglovite predjele
u narucju mojem
polako duši skidam želje
veo po veo (tu si , a znam da nebi smeo)…
Stigne poruka nošena mirisom kože
svetionik što smiruje tamu
spusti sidro;…ne ostavlja me samu…
pred pogledom davanja,
od svakodnevnice opijenost odvajanja,
želja misli pokrece, u oku
prekrasni ton boja osjecaja zvana ” predanost”.
I gdje sada svoje usne da ugasiš,
gdje vreli trag da ostaviš ,
kako da utihne žubor izvora u duši
kadacu svaki tren
u tvoje narucje da se srušim…
Tijelo mi ne sluša misli
prepušta se toplini ruku, toplini poljubaca
želi neke nove slutnje
tvoje oci sretne, tvoje usne bez šutnje…
A sta cu sad, kako da pokupim razasute cežnje
kako da ugasim, ove usne žedne
kako, da sakrijem kapi srece
kada kroz tvoj medeni vrc, požuda tece
a mene stid…
sram…
i strah…
što te mislima grlim
iza zida srece,
i što mi krišom suza potece.
Drhtim poput prestrašene ptice
skrivam vilenlice,
a opet u dubini duše plamenom gorim
dok cutim,borim se,volim…

Autor zlatokosa

Ova objava ima 2 komentara

  1. Prelijepi stihovi zlatokosa!
    A ovaj kraj mi je..fantastičan!
    “a mene stid…
    sram…
    i strah…
    što te mislima grlim
    iza zida srece,
    i što mi krišom suza potece.
    Drhtim poput prestrašene ptice
    skrivam vilenlice,
    a opet u dubini duše plamenom gorim
    dok cutim,borim se,volim…”
    I sve je tako poznato što si u stihove stavila..i ova suza i stid i strah…i zid…baš sve!
    Lijep pozdrav i osmjeh ti ostavljam:))

Odgovori

Subscribe without commenting