[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

 

ONO ŠTO ZOVEMO ŽIVOT…

….i promatram svijet

… i promatram one koji prolaze njime

… a jutros, probudih se, spazih…oblake

bijahu ružičasta pjena, ploveći mirnim morem cjelivahu zemlju….

… osjetih radost

osjetih sreću

i osjetih želju, ushićenje radi života samog…

 

Zašto plakati život

Zašto ne tražiti

Zašto ne nastaviti

Zašto ne sanjati…. oblake…ružičaste…

 

možda zaboravismo pronaći ih

zaboravismo zastati

mirnog jutra pogledom uperenim prema gore.

I baš jutros zaigrani, probudili igru…u meni

I baš jutro što u meni probudi želju

i baš jutro kao početak…

 

a duša je najnevinija ona jutarnja

sačuvana, čista od tmurnosti dana

nosim ju u sebi i kad nevrijeme nagovještava pokriti nebo

dok oni plove …. bezbrižno, lijeno, nijemi od ljepote

nespretno dotičući ono što rubove nema..

 

… Zagrljene duše putuju… kroz vrijeme, lagano, klize

… baš kao lijeno jutro

… ne žureći uhvatiti dan, jer čisto je jutro.

… nježna je ljubav uvijek kao jutro…

nevina, ne žuri, a samo voli omotana oblacima…ružičastim i milovana

plavim drhtajem.

 

…život sveden na stvar,

a stvar biva samo stvar i nije život.

… stvar bijaše lažljiva i hladna

… oblaci uvijek bijahu mašta… rasplinuti onime što rubove nema

… i putuju, putuju vremenom…prošlim i budućim

… a rubove nema…samo boje…rasplinute, razmazane maštom

 

… a tišina smiruje… putujući i ploveći

… kao da klizim, plešući moj valcer…

… onoga što zovemo život…

 

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting