[Ukupno:2    Prosječno:5/5]

Što se zapravo događa!

Ono što bi se i trebalo dogoditi.

Ne ono jedino i sudbinsko, nego baš to što se krije iza toga. To je samo riječ koja se zove tajna, i koju ne mogu dokučiti, jer se pojavljuje sama od sebe, kao miris jutarnjeg pogleda koji uvijek bježi nekud u visine.

Otud ojećaj svježine ispod nekog proljetnog stabla koji ima svoj vlastiti, neponovljivi ritam.

I ne daruje ga nikome, i ne da svoju priču, koju godinama nosi u sebi. To ne znači da stvari neće krenuti nekim drugim tijekom, pa prema tome mogu i napustiti svoj vlastiti put koji dolazi niotkuda. Ako se sve vrti i zaokružuje, onda ništa ne može prestati. Pa ipak to su samo oblici i ja tu više ništa ne mogu pojmiti ni dohvatiti, kao ni svijet koji me nekako drži na rubu svih svojih rubova.

Ako priča počinje negdje u petak poslijepodne, onda i pijesak sa žala može krenuti nekim svojim tijekom koji ne očekuje niti valove koji ga spajaju sa svijetom koji mu pripada ili ne pripada. I taj ritam, i pokret i svježina, sve to zajedno miruje u kutu nekog starog gradskog trga ili zapuštenog groblja, koji nikom ne pokazuje svoje slojeve. Čemu ih raz-otkrivati, ništa se ne može dogoditi na onaj način na koji se sve to stoljećima stvaralo. I dogodilo.

A ono što je rečeno, već je i zaboravljeno, čak i onda kada se ponovno dogodi i kada Priča započne svoju novu priču ili skrene u onom drugom smjeru, u tu riječ koja nam je draga, a zove se slutnja, zagonetka ili tajna koja se sada zatvara.

A u nju tek treba proniknuti.

Vrijeme ili prostor, ili neka iluzija, ništa mi nije dano, a na dlanu, kažu pjesnici, počiva cijeli svijet.

I oblaci, i močvare, i dubine. Ili tek ubrano cvijeće koje prodaje starica na uglu ulice, koje se otima rođenoj zemlji ili tek otkrivenom pogledu.

Što se zapravo ne događa? Sve ono u što smo vjerovali kada se priča odrekla riječi i počela bivati.

Kada se priča odrekla događaja i pretočila u ritam neizrečenih riječi.

Riječi li događaj? Ritam ili tek usputni osjećaj?

Autor drgligora

Rođen u Pagu. Završio Filozofski fakultet u Zadru. Doktorirao na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslodavac HRT.

Ova objava ima 8 komentara

  1. Neznam proniknuti o čemu “dumaš” ali priča je sjajna,puna dubokih misli i pitanja..i nisu čak ni bitni odgovori nego to da u tebi još ima znatiželje 🙂 Lp!

  2. To je taj problem! Odnos između riječi koje imaju neki svoj put i misli i osjećaja koji vode neku svoju priču. A kako više ništa nije bitno ni esencijalno, i kako više nema “velikih priča”, to me još više zbunjuje, jer onda ni život više nema nikakvog značenja. Kad si mlađi, to ti sve izgleda mistično i uzbudljivo, no doista, godinama stvarno gubiš neke stvari, koje više ne možeš nadoknaditi. Kad tome dodaš da me u posljednje vrijeme sve više “opčinjava” kvantna fizika, teorija struna i paralelni svjetovi, što nisu prazne priče, već se njima bave najveći fizičari, onda je zbunjoza totalna. A uvijek imam potrebu istraživati sebe i svijet oko sebe i nekako sve to “izraziti”. Andrić je to najdublje i najbolje izrazio:” Da starimo, da umiremo, to smo oduvijek znali, iako smo se sporo navikavali na tu misao i teško mirili s njom. Ali sa godinama, evo se javljaju u nama, i to prije smrti i prije samog starenja, nove misli sa kojima se čovjek ne može pomiriti i koje nas guraju u smrt prije vremena i u pravu smrt prije umiranja. To je: jasno i neumolljivo saznanje da u onom što je plodno, radosno i napredno u svijetu mi sve manje i sve rjeđe sudjelujemo, da je sve više zanosa koje ne osjećamo i podviga u kojima nemamo udjela, da, u stvari, za nas, svijet vene i umire pred našim očima, a mi, još živi, ali izvan života, posmatramo ga nemoćni, bez riječi i pokreta.”

  3. I još malo Andrića: “Ostaje, ponekad, svijetla nada, ne trajnija od bljeska munje, da sve ovo nije prava stvarnost. Misao – da ćemo se probuditi, jecajući.”

    Sory, o ovim stvarima nemam s kime pričati, pa onda ovako nekoga počnem gnjaviti “metafizičkim”, čitaj besmislenim, umovanjima.

    • Naveo si da više ništa nije bitno ni esencijalno u godinama kad stariš,ostariš,čuj neznam na koje godine misliš no smatram da je tebi nešto ne bitno jer si ti tako odlučio u svom umu.Ne bitno jer ti se ne događa ono što bi volio,za čime čezneš ili ne bitno jer se osjećaš nemoćno ali sami odlučujemo kako nam je na svjesnoj i na ne svjesnoj razini.I ja nemam s kim pričati o tome a proučavam to,zanima me sve općenito,sad npr proučavam sistem hidrauličnog napajanja,čitam Kezelea “Buđenje cjeline” i proučavam složenu psihologiju kod djece s posebnim potrebama.Spomenula sam već prije da vjerujem u reinkarnaciju,mjenjanje oblika energije što smo i mi sami na neki način i ne,ne gnjaviš,dapače!
      Besmisleno je onog trena kada tako odlučiš.Tvoja stvarnost je stvarna onoliko koliko joj dopustiš.Sami radimo projekcije temeljeći ih na trenutnim potrebama nesvjesno.Izražavaj se riječima ako ne ide drukčije jer ja volim čitati a u zadnje vrijeme pogotovo tvoja razmišljanja. Lp!

  4. Lijepo je znati da ima na ovom svijetu još onih kojima nije najvažnije pitanje u životu što je Brad Pitt jeo na večeri s Angelinom (karikiram, ali shvaćaš što hoću reći).
    Da prokomentiram Andrićev citat. Možda je problem zapravo u tome što težimo za velikim, ne shvaćajući da su svakodnevne male stvari dovoljno velike. Kako je rekla jedna svetica:” U Božjim očima ništa što činimo nije maleno, ako to činimo s ljubavlju.”
    Toliko

    Pozdrav

    • Mislim da svi na nekom nivou čeznu za osobom koja će ih razumjeti,nasmijati i ispuniti njihove potrebe u datom trenutku. Svi se mi mjenjamo vremenom pa tako i te potrebe..nije lako no zrela ljubav je svakako trajnija od one u mlađim danima. Tu nema više tolko mjenjanja..možda i griješim no to je moje mišljenje.
      Svakodnevna pažnja je itekako bitna,te sitnice..to su osjećaji pretočeni u djela a ne riječi..

  5. To je recimo jedan dječji osmijeh ili neki potpuno izgubljeni pas… Evo već ideje za novu pjesmu

    Osjećam se pomalo kao pacijent. da ti nisi studirala psihologiju?

  6. Slažem se s tobom,inače sam najpovezanija s djecom i životinjama. Ne,studirala zoologiju i odustala od faksa (nažalost) te trenutno radim kao njegovateljica no čitam puno,pišem puno i prilično suosjećam s ljudima.

Odgovori

Subscribe without commenting