[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Zapravo je bila ona koja je voljela pišu

Dok bijeli oblaci, iznad Filozofskog fakulteta

Plavo uzdišu.

Sunčan je dan,

Nešto je govorilo u grudima:

Izađi, iz sebe, konačno van.

 

Žena koja je voljela pišu

sjedila je ispod stola

čvrsto stisnutih bedara.

Ona je težila ući u klasu višu.

Ta slika je zapravo bila stara,

Ono što je bilo novo

To su brzi potezi glave,

A to znaju samo one prave.

 

U pogledu joj se prolila čežnja

I dok se češka ispod lijevog gležnja,

Kišom ljubavi željela je da se okruži

Pomislila je: „Na satu ucrtaj na ploči

Krug jasno bijelom lomljivom kredom.“

Pri tome  joj kosa snažno poskoči.

Jer s njom nitko kao, nije želio da druži.

Tad Obuhvati sve spokojnim pogledom. (tomisl@v 14.2.2014)

Odgovori

Subscribe without commenting