[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Stajala je nevino usred tmurnog grada,nakrcanog ljudima koji poput mrava žure,traže…žive svoj sivi život…isti…iz dana u dan.
Promatrala je znatiželjno te ljudske strojeve,te robote koji kao programirani točno znaju što je ok da čovjek voli i čini a što ne…i svi jednaki.
Tako je bez ijednog trzaja i dalje stajala među par stotina ljudi a opet sama…odjednom osjeti da pada…kao u ponor bez dna samu sebe čudeći.
Ležeći tako na sivom betonu koji je odisao vrućinom i smogom osjeti toplu jureću tekućinu niz svoje blijedo upalo lice…krv pomislila je,ah razbila sam glavu
no kad pogleda, treptajući poviše glave vidje muškarca koji piša po njoj upućujući joj riječi : “Ajde ustaj pijanice jedna!”…i nitko nije gledao,nitko mario!
Sa ogromnom knedlom u grlu i suzama u očima ona usta teškog koraka,bez ikakve želje da dotičnom objasni svoju dijagnozu.
Ljudi nisu životinje.Životinje rade po nahođenju svojih nagona.Želim biti životinja pomisli…

Autor servus.nomercy

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli, živio sam usput, ko da sanjam, kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji. Love is the cure :)

Odgovori

Subscribe without commenting