[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Promatrao sam je dugo kako bih shvatio;

Šta je ona u stvarnosti, tamo duboko u sebi?

Taj uvijek zamišljeni pogled 

zapravo nije gledao u ništa.

Nakon sati i sati šetnje, 

kroz tihe, mračne i prazne ulice,

pogledala me je svega dva puta.

Znate, onako nakratko.

A njene usne, eh.

Svega da su rečenicu izgovorile.

Samo bih joj ja tu i tamo, 

na koju sekundu

ukrao pokoji poljubac.

Bože, kako bi se samo nasmijala poslije svakog.

Jednostavno nisam mogao da je ne gledam.

A tek ruke, prijatelju.

Nije znala kuda bi s njima.

Mahala je uokolo i pokoji put

prošla prstima kroz kosu, onako polako.

Ali, ono što mi je zapravo ledilo krv u žilama

bio je njen dodir.

Svakog puta kad bih se naljutio i okrenuo glavu

ona bi nježno dotakla moju ruku, a 

tamo gdje je praznina popunila bi je njena ruka i čvrsti stisak.

Čovječe, nisam ni svjestan kako će me boljeti 

kad to mjesto opet bude prazno, a ja,

kao i prije

sam.

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting