[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Stajala je sasvim sama
u kutu dvorišta,
na sivom i ozeblom suncu.

Okružili su je, i lajali na nju
poput tisuću pasa,
puni žudnje i spremni
da je rastrgaju.

Ali nije htjela.
Tražila je nježnost.

Otkrivala se samo meni:

njeno mlado tijelo
ispod prozirnog vela
poput dražesnog pupoljka
prvog proljeća.

Nudila mi se:

Uzmi me, budi moj,
samo moj;
Zar ne vidiš
da mi treba netko?
Sama sam, a ovdje je
tako hladno.

Ja je uzeh, i ona se razli
u tisuću boja:
žuta, crvena, roza,
ljubičasta i zelena.

Potekla je u tisuću potoka
i od tad teče
mojim stihovima
poput duge u tisuću boja,
donoseći mi
svaki dan malo, ali ipak
dovoljno sreće.

Moja poezija.

Posted by ArthurValerius

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik.

This article has 1 comment

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting