[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Samoća je tihi ubojica duše
što ubija u bolne, spore sate…
Ja sam od onih što samoću će da shvate
I neće zbog toga da na koljena se sruše.

Čašu konjaka stišćem iz sve snage.
Što li očaj me tjera za danima našim…
Što li mjesečeva tuga u ovoj sija čaši…
Ili zaborav dolazi po uspomene drage.

Još jednu ću da nalijem litru
i da zaspem k’o ranjeno pseto.
Da se ne podjsećam na šareno ljeto
i na moju ljubav – sirotinjski sitnu.

U besvjesne vode što sijevaju u noći,
Što odnose nesređene znakove u duši…
Ja ipak nisam onaj,  što na koljena se ruši!
Ali, tren moje slabosti uskoro će doći;

Jednog ću se dana njoj zaputiti:
Pobjeći ću iz okova samoće!
Da joj taknem usne, slatke kao voće…
Da u ovom trenu to pokušam naslutiti.

Autor Ogy

Ova objava ima 8 komentara

  1. “Samoća je tihi ubojica duše
    što ubija u bolne, spore sate…!
    Ovi su stihovi srž pjesme. Sve ostalo je stvar trenutka. Utkao si snažan osjećaj, lako ga prenosiš na čitatelja, izraz je čist, jasan. Čuvaj svoju viziju poezije. Veliki pozdrav!

Odgovori

Subscribe without commenting