[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Evo me ovdje, sada,
Potpuno ogoljena pred vama, ovim papirom.
Moje misli su razotkrivene,
Duša otvorena, Zidovi porušeni.
Kralj odavno zna da ruha nema,
Makar se ljudi tome ruhu divili.

Toliko sam umorna, umorna od zivota,
Umorna od emocija, a i fizicke boli.
Ne želim vise živjeti… Ali hej!
Ta, tko mi daje za pravo to odlucivati?
Tko je taj da mi to moze dopustiti ili pak zabraniti?
Koga da pitam? Gdje su svi ti odgovori?

I opet si u sebi mislim… zivot nosi
i lijepe trenutke, za njih se valja truditi.
Nosi i bol, patnju… no kako bi mi
-obicni ljudi-
bez boli mogli ljepotu cijeniti?
I u njoj znali uzivati?

Svi mi patimo, svatko svoje rane ima
Svatko od nas voli, na mnoge nacine-vise ljudi
I ponekad nas u ljubavi uhvati oluja i zima.
No za ljubav, za njih, isplati se zivjeti.
Tesko je, da, no nikuda necemo stici
Ukoliko ne odlucimo jednostavno krenuti…

 

Autor Annamelanie

Odgovori

Subscribe without commenting