[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Prošetaj misli kroz prašnjave sokake prošlosti
Pobjegni daleko u zaborav, u tamu bez svijetlosti.

Izgubi se sam u sebi, ko golub u letu nasmijani
I pronađi se u sebi samom, ti, sneni, uplakani.

Poravnaj glavu uz zeleni jastuk, i pusti da šeta
Bezbrižnim korakom, vjetar u kosi djeteta.

Pa neka sa na pamučnim prstima ušunja
Kroz svilene zavjese, mašta gdje kunja.

Tamo daleko, u zaborav, i bez sunca tamu
Današnjeg dana što vuče se u bezdanu jamu.

Ta, život ti je postao, svakodnevni cinque per cento
Ti, čobanski, neotesani, blento.

Gdje su ti snovi odlutali, na koju ispašu snova?
Jel’ papir zamjenio, uzbudljiva, iskustva nova?

Pusti da obujmi ti dušu prstima od kašmira
Dok na uho ti čeznutljivo šapuće pjesmu mira.

Tek tada, osluhnut ćeš, onu pjesmu pjevanu
Kad začuđen si se cerio, svom prvom bezličnom danu.

Ta muzika tvog života pjeva ti u krvi vreloj
Dok misleći na Nju, kidaš sloj po sloj

Krpica ljubavnih, crnoj, noćnoj dami
Što zavodnički te prima dok ste u sobi sami.

O, ti lutalice u potrazi za cvijetom mladosti
Gdje si sada, kad kročio sam ka starosti.

Sve molitve što šapnem ih zvijezdama
Okamenile su u srcu, u kristalni stub srama.

Nekad bih pod jorgan sakrio glavu od Svjeta
I jako stisnuo oči da ništa mi ne smeta.

Samo tišine, blagog smiraja, čuo se korak
Negdje u daljini, dok sunce bi zamicalo i padao mrak.

Svi strahovi života i svijeta bili su pod nogama
Što stršile bi ispod jorgana, ko sestre babarogama.

I sanjao si, zaogrnut toplinom ljetnjeg dana
Dok se ispod tebe talasala zelena poljana

Kako ćeš, još te večeri, biti sa njom
Možda čak, koje li sreće, u zagrljaju sljubljenom.

I sada sanjaš, samo nju, u svakom stihu
Kad zagnjuriš duboko, u bezdanu svoju Psihu.

Sreću, kao rijeku zelenu što grgolji pjesmu
U talasima zanosa dok nosi esmu po esmu

Kroz cvijetme vrtove na dalekom otoku
Ti sanjaš, dok muški gutaš jedinu suzu u oku.

Samo pusti je, muški hrabro, nek se razbije o dno
Skamenjenih želja, da odahneš barem jednom slobodno.

Odrasti u velikog dječaka, ne gledat ljude
Dati sve od sebe, pa šta bude neka bude.

Autor Adem Garić

Ova objava ima 10 komentara

  1. Ademg, dobro jutro 🙂

    Uživala sam u opisu emocija koje se kriju u jednom velikom dječaku i lijepo je znati da postoje oni koji još uvijek nisu izgubili dijete u sebi … i nasmijano i tužno, uvijek iskreno.

    Fino birane riječi i iako je pjesma duga s lakoćom se čita.

    Veliki pozdrav !

    • hvala perla! dječak je tu, iako povremeno za zalutati u svijetu odraslih 🙂 teško je ostati iskren u svijetu laži, i odrasti u dječaka u svijetu odraslih. veliki pozdrav za tebe!

  2. Ademg, želim izdvojiti stih. ne mogu. Svaki je poseban, svaki nosi snažnu poruku. Stihovi zreli, iskustveni i lijepi. Ipak, ovo kao poruku da pustimo mašti na volju. Tko zna? Možda nas ona nosi negdje gdje smo i ne znajući već bili.
    “Pa neka sa na pamučnim prstima ušunja
    Kroz svilene zavjese, mašta gdje kunja.
    Veliki pozdrav!

    • moguće je da je to jedino mjesto gjde smo zaista slobodni, daleko od svega, moguće je da samo tamo možemo pronaći snagu za življenje, iako toga nismo ni svjesni. samo tamo nije moguć prodor svakodnevnog društvenog oblikovanja, samo tamo smo zaista svoji. hvala na čitanju, veliki pozdrav marija!

  3. Potrebno je hiljadu poteza kista za sliku
    I hiljadu hiljada kapi kiše za rijeku
    I još toliko zrna pijeska za put prav
    I još toliko malih poraza za tvoj stav.

    Nauči da je poraz zapravo pobjeda
    I da postoji svijet dalje od pogleda
    Svaki korak, korak je do cilja
    A svaka dokolica pušta korjenje bilja.

Odgovori

Subscribe without commenting