[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

ODLUTAM PONEKAD

istini za volju, nekad i prečesto
odlutam iz svog stada,
osjećam se jadno tada,
govore mi da jalova sam,
a pojma nemaju što to znači,
kako zna boljeti kad u jutro
prespavam, u očima bol,
mrak prekriva zoru, 
kasnim na rađanje sunca, 
propuštam sjaj u travi i 
blistave vlati zabilježiti
u slici mojih trenutaka, 
da, 
znam biti u fazi koja udara
iz svih plotuna, pljušti i ne dopušta
izlazak iz jarma težine,
a onda dok oblaci svoj tamni brk
brišu i raspršaju nebesko plavetnilo
tirkiza, evo mene u drugačijem
izdanju, 
u haljini baršunastih uzoraka,
obuvam i potpetice, 
ma vidi Bože čuda,
tko bi i pomislio da ja mogu i ovako,
koracima čvrstim s dozom elegancije
prelaziti ulicu, 
smiješiti se školarcima
na zebri, 
pjevušiti nešto u stilu lakih nota,
popravljati prstima crveni ruž,
je li sam to ona ista JA ili 
samo dijagnoza piše svoje, 
na drugom listu rodne knjige….

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting