[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Dar sam imala ja odavno i oduvijek, i još puno darova si pamtim

koji bili su moj put u odrastanje, sve do dana kada sazrela sam bila

da ih spoznam u sebi. Predivan je bio oganj koji vječno plamti

u onome trenutku kad sam prvi puta školu ja pohodila.

 

Nije škola zlo, ali ima obilježja strašna politike i idealizama.

Ubilo je mene odlikaštvo, ubiše me školovanjem silne prepreke

od zadataka koje ne može riješiti svijet i politika sama.

Zato nas i muče u školi jer očekuju stvoriti genijalce neke.

 

Budući da nema smisla u tom svijetu, još je teže naučiti nespretno

premnoge podatke i na silu. Tada moji silni darovi istom nestadoše

uslijed učenja i truda uzaludna da izmjerim svoje srce sjetno

i da spoznam bit raspadljivoga koje uvijek srdi se i ocjenjuje loše.

 

Dok su nastavnici nekako se snalazili, djeca istom pripovijedala su

nešto sasvim drugo od onoga čemu težilo je školovanje.

Ljubila su djeca, divljala i smiješila se, trpkim tonom zapovijedala su

da naučim život, tajne, igranje i preživljavanje.

 

Prastari instinkti isto takvi bili su kod naših roditelja

pa se moglo često naći traga smislu u čaši mlijeka,

a nekada i na policama skrivenih ormara rukovoditelja,

tu se nije učilo nikada ništa, od pamtivijeka.

 

Skriveno je bilo najprivlačnije, puno ljepše nego razne lektire

koje samo služile su onako, za vježbu nekim sanjarima.

Potajno je prelistavanje otkrivalo vječne, ali krhke leptire

zarobljenih misli koje lebdjele su kuloarima.

 

Poslije nikako mi jasno nije bilo zašto škola pobija sebe samu,

zašto moram pogrešno učiti i poštivati da bih smisao pronašla.

Iste one tajne dali su mi učiti tek onda kad preživjela sam tamu

osnovnoga idealističkoga školovanja. Život sam promašila

 

dok još jako mlada djevojka sam bila, i to je ono što je mnoge ubilo.

Navikla na pretraživanje, opet učila sam onako, između redova,

jer nisam vjerovala ništa i nikada mi nije školovanje bolje bilo.

Darovi su moji nestali, procvala je u meni sposobnost nova.

 

Silom prilika našla sam se tamo gdje se čuju zvuci i vide se slike

neke nepropadljive stvarnosti koja se je podrugivala po malo

svemu što smo službeno učili. Smiješne su to bile školske odlike

i nikome nisu potrebne zaista bile. Nikakve koristi nije se znalo.

 

Još i danas vidim odlikaše iz osnovnih škola

koji prošli su sve super i postali genijalci.

Ponekad se podrugujem, ali velika je smola

što sam darove izgubila koje nemaju znalci.

 

Dok je školska sprema moja negdje u sredini,

život moj je samo bio gorka rijeka.

Nikada ne slušam genijalce, uvijek rišem na poleđini

razne crte, zamišljena slova neka.

 

Ono što od mene dolazi, u dubini darove mi skriva.

To sve predajem za daleku budućnost i pod otvorene oblake.

Sve što nisam naučila, oslobobađa me od upliva

onih besmislenih sati kad sam učila. Slutnja moja ima korake lake.

1311  0720

Odgovori

Subscribe without commenting