[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

 

Ma da je kasnio dolazak,
na peron olinjalih snova,
godine čekanja što su bile da ga priječe,
neizbježnog čekanja što uvijek prije snova se u scenarij ugura,
možda je sudbina imala prste u svemu tome,
možda, tko to zna.

Al eto,
i strepnje na kraju dočekaju svoje,
sve kad tad dođe,
kako snovi tako i bore,
pokaže se ono sanjano,
samo malo drugačije boje.

Nevine oči ne znaju,
da nije uvijek lijepo ono što sja,
i neće nikad da saznaju,
one samo su oči.

Vlak ne čeka dugo,
putnike zamjeni i nastavlja dalje,
odnese nade, uzme snove,
nisam ni ja iznimka u svemu tome.

Ma znam,
vrijeme nove će da gradi,
znam, uvijek negdje utjeha ima,
sutra, da negdje u sutra se skriva.

I odlazi sada,
huče već iz daljine,
nitko ne okreće glavu,
znaju vrati će se čim prije,
vrati će se, znam i ja,
čim prije,
ali nikad više stari snovi i iluzije.

Autor Bruno Dronjic

Rođen u Osijeku 11.3.1993. godine,gdje i živim.Trenutno studiram filozofiju i Hrvatski jezik i književnost na filozofskom fakultetu u Osijeku.Uz čitanje, pisanje je, ne samo hobi, već i način življenja. Poezija kao vježbalište misli i rijeći, otkriva neviđene predjele.

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting