[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Uzalud je pripovijedati sve najbolje

kad znaš dobro da ruže nam ne cvatu.

Uzalud je pogledati natrag ili dolje

kad se čovjek vjeran često nađe blatu,

 

trgaju ga grijesi, sve moguće neprilike,

odvode ga tamo kamo nikad ne bi htio,

a on sam je uvijek dio neke određene klike

i sve samo stoga da bi se obratio.

 

Ne znam da li će se ikad opet probuditi

onaj sjaj u meni, ona nježna podudarnost

kojom sam te nalazila i znala pobuditi

tananije strune koje ne liče na stvarnost.

 

Ne mogu ti reći ni da praštaš, nema razloga.

Ne mogu ti reći niti da sam te zaboravila.

Još ću se pohvaliti da imam klasa, izrasloga

u trenutku kad sam iza tebe boravila

 

pa sam ugledala nebo i predivne vidike,

otišla u tvoju zemlju koja sad mi pustinja,

dobrodošla uvijek zbog nezdrave mi psihe

koja ipak daje ploda i još uvijek tinja.

 

Od kada sam stigla, znam da tebe imam,

ali sad se pitam da li smrti dati prednost

koja tako osobna je, a ja se ne otimam

ili ipak moram opet potražiti čednost

 

jer ona uvijek pobjeđuje i od smrti je više.

Ova smrt je imala je dosta, Bogu hvala,

ali nisam provjerila koje greške moje briše.

Koliko sam znala, i njoj sam se vjerno odazvala.

 

Slatko mi je reći tugu, medno mi je tebe tražiti,

spasonosno znati da si uvijek pokraj mene.

Uza sve to, nužno mi je bilo onu smrt utažiti,

a nužno su i tebe dodirnule sjene i uspomene.

 

Znam da oduvijek si čeznuo mi biti moja utjeha.

Znaj da već je očigledno da si mi i spas;

zbog tebe je čak i ona smrt bez mojega grijeha,

ali želim pitati da li i ti još i sada čuješ njezin glas?

06.09.2015. 09:31

 

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting