[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

          U tvojim stihovima prsti su moji,

nestali kao nekad u kosi,

U tebi srce otkucaj broji,

ti si taj oblak što me nosi.

Ti si i kiša moga oka,

koja u žalu često kane,

Obala sjećanja, rijeka široka,

otkinut komad knjige nečitane.

O pjesmo moja tebi kličem,

u tvoje retke ja se predam,

Govorim glasno,evo vičem,

iz ove duše nikom te nedam.

U tvoje dvore i smrt kad bude,

meni će pjesma kućom se zvati,

Ja pjesmom zovem dobre ljude,

Hajdemo život zapjevati!

Prašina zvijezda kad bude pala,

 past će u pjesmu neka sija,

U tvoja njedra ona mala,

za vrijeme neko past ću i ja!

I zato pjevam, onim što plaču,

 i moja duša kaže plači,

Prst moj na pjesmi, ne, obaraču,

i život ljubi, ne da ga tlači.

Evo još malo duše osta,

 i bez kusura, pjesmi  je  nudim,

Ne znam hoće li, biti dosta,

čuđenje gledaju u meni, a ja se pjesmi  čudim.

Ja sam i sanjar, samotnjak strasti,

 ja sam i tačka ozbiljne priče,

Jer samo  želim u zagrljaj pasti,

Pjesmi što evo u meni niče…

30.10.2014.  Autor: Said Šteta

Autor Said Šteta

Poezija i ja drugujemo još od onih srednjoškolskih dana kada se ljubav iskazivala u stihovima, nekad samo na komadiću papira i tu ostajala kao izgubljeno blago. Zatim uz odrastanje, kako bi predstavio sebe, sve do ovih godina kada mi dođe kao dobar drug da godine lakše nosim...Dijalog sa dušom nepresušna je priča!

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting